Današnja inicijativa DPS-a za razrješenje predsjednika Skupštine Andrije Mandića, na osnovu optužbi koje uključuju “širenje nacionalizma”, “rušenje institucija” i “angažovanje BIL-a”, zvuči kao loša šala iz arsenala onih koji su upravo te prakse decenijama usavršavali.

Jer gdje je bio DPS kada su u Skupštini hapsili poslanike opozicije? Nijemi. Gdje je bio DPS kada je preko crnogorskih granica šetao Veljko Belivuk, sa logistikom i blagoslovom režimskih struktura? Nijemi. Kada su Srbi i sveštenici SPC tretirani kao građani drugog reda, kada su se pominjali traktori kao rešenje za “problem” naroda koji nije po mjeri tadašnje vlasti — DPS je ćutao. Ne samo ćutao, već aktivno učestvovao.

Danas ti isti ljudi, politički reciklažni materijal prošlog režima, dižu glas protiv Andrije Mandića, pozivajući se na navodnu zaštitu institucija i demokratskih principa. A gdje su ti principi bili kada su njihovi tajkuni pljačkali državu, kada su pravosuđe i policiju sveli na partijske ispostave? Zar je danas neko povjerovao da DPS stvarno brine za institucionalni poredak?

Ovo nije politička dosljednost. Ovo nije moralni preokret. Ovo je čista politička trgovina, prozirna kao i svaka prethodna farsa u režiji bivšeg režima. Inicijativa za smjenu Mandića nije izraz brige za demokratiju, već pokušaj da se povrati makar dio moći koja im je izmakla iz ruku, i to uz pomoć diskursa koji im nikada nije bio stran — podjela, strah i manipulacija.

Ako DPS zaista smatra da neko treba da bude smijenjen zbog štete koju nanosi institucijama, neka prvo predlože gašenje vlastite partije. Sve drugo je — dvoličnost. Ili još gore od toga.

 

Tagovi