Hapšenje špijuna spriječilo kopnenu invaziju na Srbiju: Prije 25 godina kod Preševa su zarobljeni izviđači Armije SAD pod lažnim UN oznakama

Propaganda Alijanse pokušala je da servira priču da su kidnapovani, ali nije mogla da objasni kako je sa njima „kidnapovan“ i oklopljeni „hamer“ u kome su se vozili.

Izviđače Armije SAD, njih trojicu, srpski vojnici su dočekali u zasjedi i zarobili prije tačno 25 godina na prostoru sela Slavujevac kraj Preševa. Bila je to vijest koja je usred NATO agresije na SRJ, potresla Zapad. Propaganda Alijanse pokušala je da servira priču da su kidnapovani, ali nije mogla da objasni kako je sa njima „kidnapovan“ i oklopljeni „hamer“ u kome su se vozili. Bilo je nemoguće objasniti i zašto su nosili oznake UN, iako nisu bili pripadnici mirovnih snaga, već vojnici NATO, zaraćene strane koja je napala SRJ.

Izmišljotina o kidnapovanju trebalo je zapravo da sakrije da su izviđači američke Armije Endru Ramirez (24) iz Los Anđelesa, Kristofer Stoun (25) iz Smit Krika i Stiven Gonzalez iz Hantsvila, čija je divizija u tadašnju BJR Makedoniju premeštena iz Nemačke, teško prekršili zakone i običaje ratovanja. Jednostavno rečeno, oni su zarobljeni kao špijuni, a zbog toga se u ratu ide na preki sud.

Vodiči koji su ih uputili na ovu rutu su po svoj prilici bili pripadnici terorističke tzv. OVK sa preševskog područja koji dobro poznaju teren, a Amerikanci su im očigledno povjerovali da su bezbjedni na području većinski naseljenom Albancima. Izviđači nisu strahovali ni od NATO avijacije, koja je tih dana gađala gotovo svako vozilo koje se kretalo po jugu Srbije i danju i noću kada su termovizijske kamere avijacije još lakše uočavale toplotu motora. Kretanje američkih izviđača je bilo najavljeno i albanskim teroristima, jer su njihovi mladi saradnici prije početka agresije bili masovno zaposleni kao prevodici pri misije OEBS, koja im je nakon povlačenja ostavila na poklon satelitske telefone. Ko im je dao kontakte u Alijansi kojima su javljali o pokretima i položajima VJ možda bi znao nešto da kaže Kristofer Hil, tadašnji ambasador SAD u Skoplju, koji je sa Ričardom Holbrukom još od 1998. javno posjećivao štabove OVK na KiM.

Američki vojnici su uhapšeni baš u trenutku kada je glavnokomandujući NATO general Vesli Klark tražio da mu se odobri bombardovanje dodatnih srpskih civilnih ciljeva, jer vojne nije mogao da pronađe, kao i da mu se dozvoli kopnena invazija sa teritorije tada BJR Makedonije.

– Usred rvanja oko odobravanja meta imali smo još jedan incident u sklopu nastavljanja srpske kampanje protiv našeg prisustva u Makedoniji: na tri američka vojnika je pucano i oni su nestali. To je bio prvi gubitak među kopnenim snagama. Odmah su u potragu krenule snage za brzo reagovanje kao i jedan britanski helikopter, ali od nestalih ni traga. Kasnije te večeri smo saznali da su naši vojnici u srpskom zatvoru i pod istragom, ali nismo znali u kakvom su stanju. Objasnio sam ministru odbrane Vilijamu Koenu da je gotovo izvesno da su ljudi kidnapovani. Posle razgovora sa komandnim instancama bio sam prilično siguran da vojnici nisu zalutali preko granice. Bilo je to ono u čemu su Srbi bili veoma dobri, znao sam da sumnjaju u našu spremnost da podnesemo žrtve. To je bio njihov način da uzvrate – pokušao je da zabašuri propalu špijunsku operaciju Vesli Klark u memoarima „Moderno ratovanje“, nevoljno priznajući da američki izviđači „nisu zalutali“.

Da nije riječ o večernjoj šetnji, znali su, naravno i Bela kuća, Pentagon i zemlje članice NATO koje su već otvoreno govorile o vojnom neuspehu agresije. Priča o kopnenoj operaciji je praktično stala posle zarobljavanja trojice izviđača. O uspješnoj akciji kod Preševa, komandant Niškog korpusa general Negoslav Nikolić je 31. marta noću izvijestio komandata Treće armije generala Nebojšu Pavkovića, koga je oko ponoći pozvao predsjednik SRJ Slobodan Milošević, čestitao mu na uspjehu i zahtijevao da se prema zarobljenicima postupa prema Ženevskoj kovenciji, iako su je oni prekršili.

Sledećeg jutra sve svjetske televizije prenele su snimak trojice unezvjerenih američkih vojnika, a generalni sekretar NATO Havijer Solana se vanredno obratio novinarima rekavši da jugoslovenske vlasti zarobljenike „očito koriste u propagandne svrhe“ i da će Milošević biti odgovoran ako im se nešto desi. Bila je to neubedljiva prijetnja u ratnoj situaciji kada su američki vojnici uhvaćeni u kršenju ratnog prava.

Milošević je Solanu „utješio“ poručujući putem intervjua jednom američkom mediju: „Dobro se staramo o njima, zdravi su… Mi poštujemo Ženevsku konvenciju. Nećemo povrijediti vaše vojnike“.

Zarobljavanje američkih izviđača ispostavilo se kao važna pobJeda jer su ambasadori NATO počeli otvoreno da pitaju Klarka dokle će trajati beskorisna vazdušna kampanja u kojoj stradaju civili, a nisu hteli ni da čuju za kopnenu invaziju.

Trojica zarobljenih američkih vojnika oslobođeni su odlukom predsednika Miloševića od 1. maja 1999, a sledećeg dana predati su u Domu vojske u Beogradu Džesiju Džeksonu, predstavniku američke antiratne misije i predstavniku Međunarodnog Crvenog krsta iz Ženeve.

USPANIČENI GENERAL KLARK

Ambiciozni Vesli Klark, koji je gajio ambicije da mu pobjeda nad srpskom vojkom bude odskočna daska u kandidaturi za predsjednika SAD, u memoarima je ostavio svjedočanstvo o panici koja ga je obuzela kada je propao njegov plan blickriga:

– Ukoliko ne budemo zaista uništili svu Miloševićevu uskladištenu municiju i gorivo, onesposobili njegove komunikacije, blokirali sve njegove puteve itd., slabićemo ga i lomiti ali ga nećemo definitivno slomiti. Na kraju ćemo ostati bez ciljeva koje je lako gađati, Milošević će dobaviti savršeniju opremu za protivvazudšnu odbranu, a strpljenje vlada NATO za vazdušnu kampanju će isteći.

(Novosti.rs)