Državni sekretar Dragan Bojović za BORBU: Roditelji dobrodošli u razvoju školstva, ali ne da uzmu dnevnike u ruke i sami ocjenjuju sopstvenu djecu!

Lažne diplome, očajni rezultati crnogorskih učenika na poslednjem PISA testiranju, hiperproducija „Luča“, devaliviranje sistema obrazovanja i još mnogo toga, predstavljaju velike izazove za Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija. Kontaktirali smo držanog sekretara u pomentom ministarstvu, Dragana Bojovića, da bismo provjerili koji su planovi ministarstva, kao i koje je njegovo viđenje ove više nego ozbiljne situacije u crnogorskom obrazovnom sistemu i društvu.

Nedavno ste, prilikom gostovanja na RTCG-u, rekli da škola polako gubi trku sa rijalitijima i društvenim mrežama, pa je potrebno da se cjelokupno društvo uključi, kako bi vraćanjem temeljnih vrijednosti došli do rješenja. S obzirom na to da je došlo do devalviranja sistema obrazovanja i autoriteta nastavnog kadra u Crnoj Gori, koje sve mjere Ministartsvo prosvjete, nauke i inovacija planira da preduzme u narednom periodu?

„Pored poboljšanja finansijskog položaja prosvjetnih radnika, intezivno radimo i na unaprjeđenju uslova rada kroz brojne investicione projekte koji su u toku ili koji su u pripremi: izgradnja novih škola, vrtića, fakulteta, kao i inoviranje, rekonstrukcija i adaptacija postojećih. Slijedi intezivan investicioni ciklus, što je posebno važno ako imamo u vidu da decenijama gotovo ništa nije značajnije ulagano u ovoj oblasti. Sve to, dakako, nije dovoljno da se reafirmiše ugled nastavničke profesije, ali jeste jedan od indikatora promjene perspektive i ponovnog stavljanja u centar onoga bez čega nijedno društvo ne može da napreduje, a to je obrazovno – vaspitni sistem. Obrazovanje zahtijeva investicije i može izgledati skupo, ali je neznanje, za svaku državu, neuporedivo skuplje.

Osim unaprjeđenja uslova rada, planirane su i izmjene nastavnih planova i programa, koje će se pripremati pažljivo i temeljno, uz kontinuiranu saradnju sa nastavnicima iz prakse. Ovdje nije riječ samo o poboljšanju kvaliteta udžbenika (što je prijeko potrebno), već i o ponovnom akcentovanju vaspitne, socijalne, pa, da tako kažem, i altruističko-empatičke dimenzije obrazovnog procesa. Sve to bi naravno trebalo da utiče na reafirmaciju temeljnih vrijednosti koje smo u svim ovim društvenim kvazi-trendovima, u kojima antiheroji i antivrijednosti postaju vrijedenosti, sasvim zagubili.

Činjenica je da je status prosvjetnih radnika degradiran i da su profesije koje su nekada činile društvenu elitu prognane i stavljene na margine društva. Sjećamo se da su učitelji, ne tako davno, bili jedni od najcjenjenijih, u svakoj sredini, rame uz rame sa sudijama, oficirima, ljekarima. Oni koji su tada završavali visoke škole posjedovali su društveni ugled i znanje, koje se niko nije usuđivao da dovede u pitanje. U međuvremenu se pojavila parola “snađi se”, sa između ostalog kupljenim diplomama, lažnim diplomama, instant “zvanjima” i “znanjima”, protiv čega se, takođe, moramo beskompromisno boriti. Neophodno je dakle vratiti se provjerenim vrjednosnim paradigmama, postavljajući iznova sistem na način da znanja nema bez truda, da bez znanja i vještina, ali i vrline i integriteta, nema napretka, da oni koji prenose znanja i (sa)učestvuju u izgradnji ličnosti naše djece prirodno treba da imaju uvažavanje i autoritet, jer od obrazovno-vaspitnog procesa zavisi ne samo budućnost, već i elementarno funkcionisanje i opstanak našeg društva. Na svemu tome će insistirati naše ministarstvo, jer bez povratka takvim vrjednosnim paradigmama, bilo koja mjera koju preduzmemo neće dati adekvatne rezultate.“

Postoji li neki plan da se suzbije uticaj roditelja na nastavni kadar, pogotovo prilikom ocjenjivanja đaka? Znamo da imamo hiperprodukciju „Luča“, a jedan od razloga je i uticaj roditelja na nastavnike.

„U promovisanju prava i slobode, što je svakako neophodno i opravdano, nekako se zaboravilo da prava podrazumijevaju i određena pravila i dužnosti, te da slobode nema bez odgovornosti. Tako je i sa pravima roditelja. Važno je da su roditelji zainteresovani i uključeni u razvoj škole, ali ne na način da uzmu dnevnike u ruke i sami ocjenjuju sopstvenu djecu. Roditeljima ranije nije padalo na pamet da problematizuju ocjene koje smo dobijali tokom školovanja, ne zato što našim roditeljima nije bio važan naš uspjeh, već zbog nespornog autoriteta učitelja i nastavnika, koji je bio društveno i sistemski delegiran. U poslednjih tridesetak godina različiti, kako sam već naveo, dekadentni društveni trendovi su doveli do toga da je taj autoritet urušen i doveden u pitanje. Stiglo se doista do takvog paradoksa da svi mogu imati sve petice, a da loša ocjena više smeta “uspjehu” nastavnika, nego učenika. Te pojave se moraju efikasno suzbijati. Postoje propisane procedure i mehanizmi koji štite integritet ocjenjivačkog postupka, postoji, naravno, i pravo prigovora i komisijskog ocjenjivanja u slučaju nezadovoljstva, ali sve to u skladu sa definisanim procedurama. Dakle, pored praktikovanja prava, ministarstvo će itekako insistirati i na primjeni pravila, u cilju uvažavanja i zaštite obrazovnog procesa u cjelini.

Šta je po Vašem mišljenju glavni razlog očajnog rezultata na PISA testiranju (čiji rezultati su objavljeni krajem 2023. godine) i šta će Ministartsvo prosvjete, nauke i inovacija preduzeti da sledeće testiranje donese bolji rezultat?

„Inernost i jedna vrsta nemotivisanosti i nezainteresovanosti. Naša djeca zasigurno nijesu manje sposobna od druge djece. Naprotiv, imamo veoma pametnu i darovitu djecu, koja po pravilu u međunarodnim školama postižu izvrsne rezultate. Ovo testiranje ne utiče, na bilo koji način, na ocjenu učenika i čini se da do sada nije bio dovoljno naglašen njegov značaj, tj. da rezultati PISA testiranja veoma utiču na ocjenu i rejting našeg obrazovnog sistema u međunarodnim okvirima.

Ove godine će biti održano probno PISA testiranje za učenike uzrasta do 15 godina, na manjem uzorku, dok će se iduće godine sprovesti standardno testiranje. Takođe će se uskoro sprovesti TIMSS Longitudinal – međunarodno testiranje za oblast metematike i prirodnih nauka, koje se obično sprovodi među učenicima IV razreda. Ove godine će biti sprovedeno među učenicima V razreda, kako bi se uporedilo da li ima nekog napretka, ili smo u regresiji, te u kojim tačkama treba preduzeti korektivne mjere.

Napominjem da svi raniji testovi postoje na sajtu Ispitnog centra. Mi smo već na sastancima sa direktorima škola, koje organizujemo na redovnoj osnovi, zajednički naglasili značaj ovih međunarodnih testiranja i posebno PISA testiranja, te razgovarali o modalitetima pripreme za ove oblike provjere znanja. Urađene su i smjernice u tom pravcu, održane obuke za školske PISA koordinatore i aktivno se radi na motivisanju i aktivnom uključivanju škola u ovaj proces. Veoma je važno da se tipovi PISA zadataka i zadaci sa međunarodnih testova, koji se primarno odnose na primjenu (ne reprodukciju) znanja, što više inkorporiraju u nastavni proces.“

I na kraju, da li se razmišlja o uvođenju nekih vrsta obuka za nastavni kadar (konkrento za pojedince koji nemaju dovoljno iskustva u radu sa djecom), a u cilju poboljšanja njihovih pedagoških sposobnosti/vještina?

„Obuke su kontinuirane, konstantno se sprovode i neophodne su za obnavljanje licence. Svakako, učinićemo sve da obuke budu što savremenije i da prate međunarodne standarde. Treba uzeti u obzir da nastavno osoblje u gusto naseljenim sredinama radi sa velikim brojem djece, da je sve veći broj djece stranaca koja imaju jezičke poteškoće i zahtijevaju posebnu pažnju, da imamo značajan broj djece sa smetnjama u razvoju, koja takođe zahtijevaju posebnu pažnju, da su nastavnici i nastavnice uz to preopterećeni često suvišnom administracijom i administrativnim poslovima. U svim tim segmentima treba pomoći prosvjetnim radnicima i ministarstvo preduzima mjere u tom pravcu. Već su u pripremi izmjene pravne regulative koje bi rasteretile nastavno osoblje od pretjerane administracije i ostavilo mu vremena da se bavi svojim primarnim poslom: kvalitetnim radom sa učenicima. Spomenuo sam da intezivno radimo na poboljšanju ne samo finansijskog pložaja prosvjetnih radnika, već i uslova njihovog rada, kao i na reafirmaciji njihovog društvenog statusa i autoriteta. Za sve to treba naravno vremena, ali očekujemo da će sam taj proces dovoditi do napretka i dobrih ishoda. “