Ćirilica je pismo, poruka i način života: Marko Kentera, selektor dramskog programa Festivala „Ćirilicom“ u Budvi

Već sedmu godinu, „u inat svima i uprkos svemu“, u Budvi opstaje i razvija se Festival „Ćirilicom“: počeli su sa sedam dana književnog programa, a za narednu sezonu najavljuju cio mjesec festivala.

Njegovanje pisma i kulturnog nasleđa, osnovni je imperativ njegovih osnivača, gradske Narodne biblioteke i Udruženja izdavača i knjižara Crne Gore. Tako su neki od ovogodišnjih programa bili „Vizantijsko pojanje“, „Svjetlost i senke“ (film o Savi Šumanoviću), „Srednjovjekovna molitvena književnost“, „Slovenske elegije Izeta Sarajlića“, u gostima im je bila i poljska nobelovka Olga Tokarčuk.

Na prethodnom festivalskom izdanju otvorili su još jedan prozor s „pilot predstavom“, a ovog ljeta imali su čak pet premijernih naslova i tako zakoračili u novi umetnički segment inspirisan bogatom baštinom. Sve u svemu, koliko je ćirilica zaštitni znak festivala, toliko je i festival stao čvrsto u njenu odbranu.

– Naše pismo zanemaruje se iz dva razloga . S jedne strane, kako neki kažu, zbog modrnizacije koji je uslovila sve veću upotrebu latinice. S druge, država je intenzivno radila na njenom potiskivanju, pogrešno poistovećujući upotrebu ćirilice sa srpskim nacionalnim opredjeljenjem. Onda smo se našli u „senviču“ između nekog prirodnog procesa ( razvoja kompjutera i interneta ) i onog političkog: da se iz štampanih medijija izbacuje ćirilica, kao što u izdavaštvu iz istog razloga nisu finansirani takvi naslovi jer su automatski prepoznavani kao „anticrnogorski“. A kakvi su nam temelji, svjedoči činjenica da do 1945. godine sve što je objavljivano, i u administrativnom i u književnom smislu, bilo je napisano na ćirilici. Latinica nije postojala – kaže na početku razgovora Marko Kentera, selektor pozorišnog programa i autor dramaturških predložak za sve predstave nastale na crnogorskom nasleđu.

* Festival niste nazvali „Ćirilica“ već „Ćirilicom“?

– To znači piši i živi ćirilicom, jer najljepše i „najcrnogorskije“ stvari iz istorije, a koje baštine svi koji u njoj žive – kako god da se izjašnjavaju – znaju da su najstarije knjige srpskog govornog područja ( Miroslavljevo jevanđelje, Oktoih, Prvi srpski bukvar) pisane na području današnje Crne Gore. Ti neki prapočeci srpske države, posebno u duhovnosti i književnosti, nalazili se se na ovom podneblju. Zato ove godine radimo i „Kosaru i Vladimira“, što je takođe priča o srpskom vladaru, knezu Jovanu Vladimiru, jednom od prvih srpskih svetaca. Mi smo, dakle, u svojevrsnoj naučno – kulturnoj samoubilačkoj misiji posljednjih 20 godina, kada smo odlučili da sami sebi uskratimo pravo na sopstvenu istoriju jer smo ukinuli ćirilicu. Tako smo „ukinuli“ i Njegoša, kralja Nikolu, velike srpske pisce kao Stefana Mitrova Ljubišu – sve koji su borili da srpski jezik uvedu u uptrebu. Gotovo do Ljubišine smrti u Budvi je bio zabranjen srpski jezik, u zvaničnoj administraciji postojali su samo italijanski i nemački. Naši preci prošli su ogromnu golgotu i ginuli da bi to oslobođenje bilo, pre svega, kulturno, versko, jezičko,pa onda i svako drugo.

* Koja je to linija koju od osnivanja do ovog sedmog izdanja, festival dosljedno sprovodi?

– Kada je 2016. došlo do promjene vlasti u Budvi, odlučili smo da građanima i turistima ponudimo priču o Crnoj Gori kakva je bila, kao i našim prijateljima s kojima hiljadu godina zajedno živimo. Zato ovaj festival ne govori samo o ćiriličnom nasljeđu nego poziva i komšije koji su pisali latinicom, ali su s nama gradili važne temelje Crne Gore. Tako smo ove godine imali i priču i o Santa Marija in Punta (zaštitnici Budve)ili biskupskim pismima što su iz Kotora i Budve upućivani U Vatikan. Jer, i to je naše nasljeđe. Festival „Ćirilicom“ je, osim želje da se kulturno izrazimo i jedna vrsta bunta, da kažemo da smo slobodni ljudi koji žele da se pišu onako kako su upisani u knjigama rođenih i na pismu na kome su njihovi preci ostavljali tragove.

* U početku ste se bavili samo književnim programom?

– Pet godina imali smo neke manje likovne i većinu književnih programa. Krenuli smo sa sedam, pa deset, onda četrnaest dana festivala. Ovo je postalo mesto slobode izražavanja, jer na drugim mjestima u Crnoj Gori to nije bilo moguće. Prošle godine smo započeli pozorišni program dramskom predstavom „Čovjek visine“ i velikom srpskom misliocu, filozofu, mitropolitu Mitrofanu Banu iz Grblja i njegovom izmišljenom susretu sa Urošem Predićem ( igraju Nebojša Milovanović i Bojan Žirović), u kome imaju visoko filozofsku debatu, a predstva se Beogradu igra u teatru „Vuk“. Ove sezone smo uradili smo još pet sopstvenih produkcija. Sve (osim jedne) su iz crnogorskog kulturnog nasleđa: modernu baletsku predstavu „Zidanje Skadra“ ( postavio ju je poznati srpski koreograf Miloš Isailović) sa Bitef dens kompanijom, uslijedio je ozbiljan dramski komad „Brod“ Ane Đorđević o životu dva brata od strica, Stefana Mitrova Ljubiše i Visariona Ljubiše, crnogorsko – primorskog mitropolita, prvog ministra prosvjete i prvog predsjednika Crvenog krsta. Ova predstava nastala je u saradnji sa Crnogorskim narodnim pozorištem, a povodom dva veka od rođenja braće Ljubiša.

* Uslijedio je i prvi dječji mjuzikl „Zmaj sa Spasa“, inspirisan kulturnim nasljeđem?

– Vuk Karadžić je značajni deo života proveo skupljajući pjesme i pripovetke iz Crne Gore, a pisac i diplomata Vuk Vrčević iz Boke je pronašao dvije pjesme o jednom budvanskom običaju iz 16.vijeka – o zmaju koji se po mitu smatra da sinom kralja Kadma,osnivača Ta priča je gotovo identična onoj poznatoj „Lepotica i zver“. Inače, sve naše predstave su titlovane na ruski i engleski jezik. Crna Gora, a posebno Budva, teritorija je sa najvećim procentom ruskog i ukrajinskog stanovništva u Evropi. U Crnoj Gori broj stanovnika se povećao više od petnaest posto, od početka tamošnjeg rata. Naš školski i zdravstveni sistem veoma je opterećen prilivom novih sugrađana, što podrazumijeva besplatno školstvo i zdravstvo na koje kao izbjeglice imaju pravo. U Budvi je osnovna škola sa dvije hiljade đaka, od kojih je veliki broj stranaca. Imamo i rusku školu koju pohađa oko 600 učenika. Dešava se jedna čudesna migracija koja liči na onu iz 1917, kada je krem ruskog društva potpuno promijenio kulturnu i obrazovnu sliku Srbije. Zanimljivo je da osamdeset odsto publike na raznim baletskim programima čine upravo ljudi iz Ukrajine i Rusije. Izmođu ostalog, i zbog toga smo se odlučili na produkciju neverbalnih formata.

* Uvek radite u koprodukcijske predstave?

– Mi ne postavljamo predstave ukoliko nemamo partnera da ih održimo i garantujemo izvođenje u regionu, jer nam je cilj da ispričamo priču o našem nasljeđu. Jedina premijera ove godine koja nije rađena na osnovu sopstvene baštine je „Ne možeš pobjeći od nedjelje“ Tene Štivičić, u koprodukciji sa Srpskim narodnim pozorištem. Nastala je iz želje da predstavimo i naš suživot sa drugima. Uostalom, ćirilica nije samo pismo već i poruka, način života, a to podrazumeva da one s kojima živimo pozovemo da se i sami predstave.

* Kako vidite budućnost festivala?

– Sledeće godine imaćemo četiri nedelje festivala, pa će to biti – mesec dana „Ćirilice“. Mi smo sigurno, bez konkurencije , najveći festival u bivšoj Jugoslaviji sa tako kompleksnim programom: sa šest svojih predstava i sa ovoliko književnog , ali i novog likovnog i muzičkog sadržaja…Ideja nam je da proširimo scene ( osim onih između crkava i na trgu ispod Citadele), da još više osvojimo ambijent.Ali, u stalnoj smonborbi sa biznisom i širnjem turizma, pa sad tu treba pomiriti različite interese.