SIJAČI MAGLE U ZIMSKOM PERIODU

Piše: Emilo Labudović

Februar je, vrijeme nestabilnih i nedefinisanih vremenskih prilika koje se mijenjaju ne iz dana u dan već iz sata u sat. Jedna od rijetkih konstanti u tom vremenskom galimatijasu je pojava jutarnje magle koja se valja duž riječnih dolina i smanjuje vidljivost na prst pred nosom. Ali, nije ta, Bogom data, nestabilnost jedino što ovog februara muči Crnu Goru. Na ćudljivo vrijeme nadovezala se i više nego ćudljiva, nestabilna, nedefinisana i turbulentna politička situacija. Sa takvim februarom i sa takvim stanjem političkih (ne)prilika Crna Gora ulazi u novu predsjedničku predizbornu trku koja je, po već ustaljenom običaju, već proglašena – istorijskom.

Predizborna utrka svuda u svijetu, a Crna Gora nije izuzetak, obično se najavljuje silesijom bilborda sa nasmijanim i vedrim licima kandidata, uslikanih i retuširanih tako da šire optimizam i vjeru u bolju budućnost. Te obećavajuće poruke se, potom, u talasima šire sa malih ekrana, javnih tribina, tv – sučeljavanja, flajerima i ubjeđivanjem po sistemu „od vrata do vrata“. I tu, rekoh, nema ničega po čemu bi Crna Gora bila specifična i drugačija od ostalih.

Ono što je ovdašnji specifikum jesu „pobrkani lončići“ oko ustavne pozicije predsjednika države. Jedan od istorijskih usuda Crne Gore, u koju prava demokratija i ustavom zagarantovana podjela vlasti još nijesu ni navirile, jeste politička bolest zvana – gospodar. Od loze Petrovića pa do Mila Đukanovića, gospodari su bili pravi vlasnici i kućepazitelji države. Čak je i u doba komunizma, kroz koje je Crna Gora gazila za metar dublje od ostalih „bratskih republika“, sjenka gospodara određivala mjeru sunca i slobode. A kolika je bila ta mjera, zapisano je na kamenjaru Golog Otoka i kazamatima Bileće, Nove Gradiške… Doduše, kišobran sjenke gospodara, „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“, ovdje su držali Blažo, Veso, Marko, Veljko… Bez obzira na njihov formalni politički status, njihova volja, njihova riječ i njihovo tumačenje bili su iznad svih zakona. Vrhunac te političke idiotarije i demokratske nezrelosti društva, slugeranjstva i podaništva, bila je (i, na žalost, još uvijek je) gospodarenje Mila Đukanovića, zvanog „kralj iz Rastoka“. Dokle je Crna Gora u tom samoponižavanju išla najbolje govori činjenica da je Milo bio gospodar čak i onda kada to formalno i nije bio. Sjetimo se samo nesrećnog Filipa Vujanovića koji se na poziciji predsjednika Crne Gore (ali u Milovoj sjenci) pitao taman koliko „javna radnica“ sa gaćama.

Ustavna pozicicija predsjednika Države, po stepenu ovlašćenja, prava i obaveza, može se svrstati skoro u protokolarne, i samo su lični i građanski ugled i dignitet njenog nosioca koliki – toliki faktor uticaja na politička zbivanja u zemlji i njena slika na inostranoj pozornici. Ali, to piše u Ustavu, a sve do skoro Ustav je tavorio u gospodarevoj sjenci, zdušno branjen Ustavnim sudom, oktroisanim od tog istog gospodara. Kada je riječ o predstojećim predsjedničkim izborima, jedno od ključnih očekivanja je da predsjednika – gospodara konačno naslijedi predsjednik po mjeri Ustava. Ili, prevedeno na srpski: da gospodar i privatni vlasnik Crne Gore, „kralj iz Rastoka“, konačno sjaše sa grbače naroda. Ali, „vuk dlaku mijenja, ali ćud nikako“….

Već prva oglašavanja potencijalnih kandidata opasni mirišu na situaciju tipa „sve je isto, samo njega nema“! Jedan od njih već najavi kako će on lično propitivati buduće premijere hoće li ili neće odigrati „kokonješče“ po njegovom taktu. A „takt“ mu je, vjerovali ili ne, (opet) „ plata od 1000 evra, prosječna penzija od 700 evra, nulta nezaposlenost i životni standard veći od svih članica Evropske unije u koju, inače, ima da uskočimo – glavački. Iako i osrednji srednjoškolski đak u Crnoj Gori zna da „unutrašnju i spoljnu politiku u državi vodi Vlada“, a da se domete i uticaj predsjednika na nju iscrpljuje u davanju mandata premijeru, o čemu, ukoliko neće da bude Milo i poslije Mila, odlučuje izborni rezultat a ne on, u potpisivanju ambasadrskih akreditiva i agremana, i potpisivanju ukaza o proglašenju zakona koje mu dostavlja Skupština. Čak i onda kada mu se zakon ne dopadne, u ponovljenoj dostavi mora da stavi svoj potpis. Doduše, predsjedava i Savjeto za odbranu, ali ni tamo nije sam. Sve drugo je protokol, forma, etikecija i očuvanje diplomatske tradicije.

I što to prije shvate potencijalni kandidati i manu se praznih obećanja i „sijanja političke magle“ (bez obzira što je februar) prije ćemo ući u doba regularne, na Ustavu i zakonima zasnovane, demokratije. Tek tada i samo tada, obećanja o krupnom iskoraku iz zone sumraka u kojoj se nalazimo imaju nekakvog smisla.

A u međuvremenu, kao podsjetnik onom „evropljaninu“ koji već na sve strane rasipa evre: izvoz Crne Gore u 2022. godini – 700 miliona evra. Mada rekordan i gromopucatelno najavljen, u dubokoj je sjenci uvoza koji je, takođe rekordan, i iznosi 3, 54 milijarde evra. I da ne zaboravi, dužni smo više od 5 milijardi evra (svakom novorođenčetu u Crnoj Gori država na kolijevku prilaže ček od 10 000 evra duga), čemu je on lično doprinio „pozajmicom“ od 750 miliona evra i prije nego se dokopao ministarske fotelje. Pa, ako već želi da bude predsjednik (a da ne bude gospodar poput „kralja Mila) neka prestane da sije maglu i laže sirotinju željnu svega. Jer, sve što nije naše i što pozajmimo kad – tad ćemo morati da vratimo, samo je pitanje od čega. I da se ne varamo i zavaravamo, kad se raziđe predizborna magluština i kad provedri, lako se može desiti da vidimo kako nas je opet neki slatkorečivi a nedorasli šiljokuran i baron Minhauzen zaveo krivim putem. Zato, probudimo se i konačno izaberimo predsjednika po mjeri Ustava i po mjeri naroda. Jer samo takav priliči normalnoj i demokratski uređenoj državi.