Milo nazvao zločinačkim Temeljni ugovor sa SPC, moli narod da mu da glas na izborima, bez stida i srama za lopovluk koji su počinili on i DPS!

Da nam razum bude ispred inata, da mržnja prema bilo kojoj partiji ili pojedincu ne bude jača od ljubavi prema Crnoj Gori, poručio je u autorskom tekstu predsjednik Demokratske partije socijalista Milo Đukanović.

Autorski tekst predsjednika DPS-a prenosima integralno:

Potpis koji je 3. avgusta stavljen na dokument pogrešno nazvan “Temeljni ugovor”, nikog razumnog, makar se radilo o potpunom političkom laiku, nije smio iznenaditi.

Uostalom, samo potpisivanje je jedan tehnički čin, nikakva tragedija. Međutim, okolnost da Crna Gora ima Vladu koja je u stanju da joj priredi takav zločin sa jasnim predumišljajem, potpuno svjesno, s namjerom, tragična je. A sve da bi se ispunila obaveza koju je neko u njeno ime preuzeo. Jasno je i ko.

Ovih dana u javnosti je aktuelno pitanje: Da li se izbor takve Vlade mogao izbjeći? Nije, naravno. I zato je takva dilema, koja se stavlja u prvi plan u ovom trenutku, računajući na kratko pamćenje javnosti, pogrešna. Jer je ta Vlada politički i institucionalni derivat legitimne parlamentarne većine utvrđene na izborima 30. avgusta 2020. Baš kao i prethodna, Krivokapićeva. Taj legitimitet im nije poklonjen. Dali su im ga građani Crne Gore, svojom slobodnom voljom. Zato smo svi dužni da to poštujemo. Kao što bi, na primjer, divlji, samoproglašeni, kvinsliški autoritet, nelegitimnu Podgoričku skupštinu, da je sreće, svi trebalo da preziremo jer je u trenutku njenog avetanja Crna Gora imala svoj Ustav, svog kralja, svoj parlament i svoju vladu.

Dokona trućanja, je li bilo bolje da je ostala Krivokapićeva umjesto Abazovićeve vlade jednako su tragično neznavena i manipulativna, koliko i objašnjenje naše nesrećne Vlade da je najvažnije bilo “skinuti pitanje s dnevnog reda” i da je potpisivanje ugovora sa SPC u najboljem interesu evropske budućnosti Crne Gore. Iako ponekad kratko pamtimo, maloumni nijesmo. Vlada Zdravka Krivokapića je po temelju uništavala svijest Crnogoraca o njihovom identitetu, čak negirajući da on postoji. Sjetimo se uradaka ministarke, “žene – četnika”, u obrazovnom sistemu Crne Gore.

Sjetimo se i Krivokapićevih eksperata u ekonomiji, njihovog “spasavanja” spržene zemlje. Sjetimo se da je već dvije godine zatvoren Aman, da je zatvorena primarna proizvodnja KAP, ugašen Montenegro Airlines, ugašen Novi duvanski kombinat, prekinuta proizvodnja u Željezari, zaustavljene ili drastično usporene sve investicije, najdrastičnije na sjeveru Crne Gore.

I na kraju, program “Evropa sad” koji kreiranjem populističkog repertora mjera socijalne politike vodi Crnu Goru najkraćim putem direktno u bankrot. Sjetimo se i koliko je ljudi umrlo od posljedica korona pandemije, zbog inaćenja, nekompetentnosti i dezorganizacije zdravstvenog sistema i njegovih čelnika. I da li može iko normalan da ima dilemu je li tu Vladu trebalo smijeniti? I, zaboga, u krajnjem da li bi ta Vlada potpisala tzv. Temeljni ugovor?!

Tu Vladu je, naravno trebalo smijeniti. Uz podršku bilo koga od onih kojima su građani Crne Gore dali većinu na izborima 2020. Taj neko je bio GP URA. Nijesmo ih birali iz lepeze državno-politički osviješćenih: ni kao patriote, ni kao najpametnije, pogotovo ne kao najpouzdanije. Imali smo samo njih kao opciju da smijenimo kleronacionalističku, nekompetentnu, anticrnogorsku i antievropsku, najgoru vladu u dugoj istoriji trajanja naše države. I da, nakon toga smo ne jednom nego svakodnevno predlagali održavanje vanrednih parlamentarnih izbora. Skoro niko, a svakako ogromna većina parlamentarnih partija ih nije željela.

Nakon spoznaje takve realnosti nijesmo s GP URA ušli u institucionalni aranžman manjinske Vlade da bi se što prije vratili na vlast. Nijesmo se vratili, jer nijesmo željeli da se vratimo prije nego nam to jasno ne omoguće rezultati sljedećih izbora. Dakle, URA je u Vladi jer je to bio njihov izbor, jer su nakon nešto duže od godinu iskustva shvatili kakvoj Vladi su do tada obezbjeđivali većinu.

No, gotovo očekivano, u međuvremenu su postali taoci igre svog lidera. Očekivano – jer smo već imali upravo takvo, svježe iskustvo, sa partijom koja je brutalno izdala interes svojih birača na izborima 2020. godine. Birači URE su nesumnjivo željeli smjenu DPS, ali ne i velikosrpsku, klerikalnu Crnu Goru. Posebno, ne vjerujem da su ti birači željeli da URA iz pozicije “jezička na vagi” presudno omogućava takvu transformaciju Crne Gore.

Pitam se, na šta bi ličila Crna Gora i da li bi je uopšte i bilo, da smo “s dnevnog reda skidali”, tako olako i nehajno, prethodna važna pitanja koja su potencirala podijeljenost crnogorskog društva. I koja se nijesu mogla odlagati. Recimo, kada smo donijeli odluku da promijenimo program DPS i da promovišemo borbu za obnovu nezavisnosti. Tada je pala Vlada. Imali smo izbore, na kojima nijesmo dobili većinu. Liberalni savez je pokušao da nas ucijeni, tražeći da mu poklonimo šest poslaničkih mandata. I u tim okolnostima, nijesmo “skidali s dnevnog reda” pitanje obnove nezavisnosti, nego strpljivo i promišljeno nastavili dalje. Uskoro, nakon toga, potpisali smo tzv. Beogradski sporazum i odložili referendum za tri godine, jer je to (i mnogo više od toga) tražila EU.

Opet je pala Vlada. I opet nijesmo “skinuli s dnevnog reda” pitanje obnove nezavisnosti jer smo ga smatrali vitalnim crnogorskim interesom. Nastavili smo dalje. Uzgred, niko u međunarodnoj zajednici nije želio referendum o nezavisnosti u Crnoj Gori. Jer niko nije vjerovao da on neće ugroziti stabilnost države, pa čak i regije. Propisali su i nepravednu i po demokratski život rizičnu formulu pobjedničke većine od 55 odsto. Mnogi suverenisti su mislili da zahtjev EU treba odbiti i ići svojim putem. Ni tada nijesmo “skinuli pitanje s dnevnog reda” nego smo proces strpljivo i mudro doveli do kraja.

I… sad bi trebalo sve to da “skinemo s dnevnog reda” političkom pameću premijera i Vlade. Ne, nijesu glupi već bezočni i prevarni. Jedan zato što izvršava obavezu, drugi što misle da je važnije da mu u tom slomivratu pokazuju lojalnost nego da slijede interese svoje države. A svi zajedno očigledno smatraju da mogu da se sprdaju sa crnogorskom javnošću.

Da li će biti lakše nakon što i ova Vlada padne? Neće, jer gotovo svaka iz reda partija kojima su građani 2020. dali većinu od jednog mandata i dalje smatra da mu politička snaga zavisi od stepena srpstva koji javno demonstrira i lojalnosti državi Srbiji koju raznim (ne)djelima dokazuje, čineći to okosnicom svoje politike. Nečije pravo da pokaže kako je veći Srbin od drugih, naravno nikome nećemo osporavati. Jer u našoj državi svaki Srbin je jednakopravan građanin sa svakim građaninom Crne Gore druge nacionalnosti.

Problem je samo što lideri srpskih stranaka u Crnoj Gori svoju političku borbu vode na platformi državne politike Srbije i SPC kao njenog glavnog protagoniste. A, kao što znamo njihova platforma je Velika Srbija, bez Crne Gore i Crnogoraca. Pogubnost te platforme su, recimo, Srbi u Hrvatskoj apsolvirali. I svoje mjesto pod suncem, u svojoj državi Hrvatskoj, traže i nalaze svojom pameću. U Crnoj Gori nažalost još nijesu. Lideri Srba vođeni svojim karijerističkim i materijalnim interesima konstruišu navodnu ugroženost Srba u Crnoj Gori da bi našli sebi posla za koji su i dobro nagrađeni iz Beograda i Moskve. Jedna generacija za drugom. I tako u nedogled. Jadno i inferiorno. Ali, unosno. Sve dok ima ko u Beogradu da plaća velikosrpske iluzije.

Elem, vidjećemo ima li zere građanskog i proevropskog potencijala na drugom polu političke scene Crne Gore. Jer, u obrazloženju za smjenu ove (i u još nenapisanom pozivu za formiranje nove) Vlade stoji da se zalažemo za ugovorno regulisanje odnosa države i SPC po najvišim evropskim standardima, ili u skladu sa najboljom praksom. Ne mimo toga. A ako neko traži da taj ugovor bude u suprotnosti sa Ustavom, onda taj samo ispira usta navodnim zalaganjem za vladavinu prava.

Takođe, onaj ko traži da se jednoj vjerskoj zajednici da privilegovan status u odnosu na druge, čak da joj se prenose javnopravna ovlašćenja koja pripadaju samo državi, taj nije za EU, ni za Crnu Goru kao dio evropskog društva. Taj je za teokratsku, srednjevjekovnu državu. Ali, i tada će, vođen balkanskom političkom filozofijom: Pobijedio sam, ja sam mjera svega i od mene počinje život, ko još mari za Ustav kad su mi građani dali povjerenje (od cijelih četiri odsto dodao bih), nastaviti da nam objašnjava kako je sva ta neodgovornost prema nacionalnom interesu dozvoljena, dobijenim povjerenjem na izborima.

Zato bi, za početak, dobro bilo prekinuti zapomaganje iz suverenističkih redova Crne Gore. Preteći ćemo. Pretekli smo i teže nevolje i po svemu veće protivnike. Možda da umjesto jauka razmislimo možemo li što bolje lično učiniti za svoju državu. Makar da na skorim vanrednim parlamentarnim izborima glasamo za one koji je neće izdati. I koji je do sada nijesu izdavali. Da nam razum bude ispred inata. Da nam mržnja prema bilo kojoj partiji ili pojedincu ne bude jača od ljubavi prema Crnoj Gori. Probajmo. Ne boli. Čak, pomaže. Veoma.

(CDM)