Ako danas u bratu vidim zver u kome ću sutra ugledati anđela?!

Piše: Mihailo Medenica

Dok god stihijski, impulsivno i na mah branimo crkvu – ništa odbraniti nećemo osim privida da smo učinli nešto važno i veliko.

Da mi ko ne zamjeri (a i da zamjeri ne marim dva posto) crkva se ne brani busanjem o grudi s kojih visi raspeće od pola metra i velikim rečima, već velikim delima.

Da se razumijemo, ništa nisam bolji od drugih pa najprije prekorijevam sebe, jer i ovo što činim nije odbrana crkve već pusto piskaranje i umesto za plajvazom valjalo bi mi biti na službi, jutrenju, Liturgiji, ispovijesti, pričesti…to su velika djela!
Tako se brani crkva – u njoj, u smirenju srca, duše, razbarušenih emocija…
U domu se brani crkva.

U zajedništvu porodice, u poslušanju bližnjega svog i sebe samoga.
U tome što u vrijeme ove pogani od pošasti nećemo jedni drugima bti zvijeri već jevađelisti i mironosice.

Podvižništvo je danas se naći čovjeku kao čovjek.
Pružiti ruku, zagrliti, stati do prijatelja a ne na puškomet od njega (samo bez lekcija o distanci, preventivi i tome da ne tražim pomoć lekara ako obolim već popa)…
Čuvajmo se bolesti a ne čovjeka!

Pisah već: ako danas u bratu vidim zver u kome ću sutra ugledati anđela?!

Tako branimo crkvu kao stožinu vere, vekova i srpstva, a nismo se, vala, proslavili o Vaskrsu…
U suprotnom branimo tek kamen na kamenu, ciglu na cigli, vrata a ne dveri…

Ne stoje Dečani vjekovima što je kamen vječan no što su Srbinom poduprijeti.
Živim, umrlim i još nerođenim jednako poduprijeti.

To što su nesoji sa N1 pokušali da učine – to je ni po jada!
Zašto ćutimo na ono što Šiptari čine svojatajući naše svetinje?!
Nije to puka provokacija već crni, zlokobni plan koji su namjereni da sprovedu jer…
Ćutimo, dabome!

Malo velikih riječi, malo busanja, malo rodoljubivih napjeva, poneka psovka, i to je to (slava i čast izuzecima)!
Zašto?!
Zato što smo umnogome prežalili Kosovo i Metohiju i nemojmo da se lažemo kako nije tako!
Zato što nam je Bogorodica Ljeviška predaleko, Prokletije previsoke, Drim predubok, Đakovica prešiptarska…
Strahujem da za Kosovom i Metohijom patimo taman koliko stane u tri- četiri strofe rodoljubivog spjeva u pijanim kafanskim noćima.

Na posletku, pristaćemo na sve vajkajući se kako je to jedini put.
Najlakši, zaprvo, jedini nikako, ali lakše nam je reći kako se tu ništa nismo pitali!
A, ko i šta da pita čovjeka bez glasa?!
Živog krajputaša?

Kada sam poslednji put bio u Samodreži brat i ja smo na brzinu sakupili đubreta iz nje koliko je stalo u desetak kesa.
Nije to zaludan posao bez razlike što su je Šiptari vjerovatno već istog dana zatrpali sa još toliko smeća, jer zaludno je to što oni čine dok god je Srbina da ponese koliko samo u dve šake stane!

Ne mogu oni da opogane dok god smo mi spremni da posvetimo!
U tom si času, Srbine, ti i nafora i oltar i ikona i đakon i Liturgija!

Neka je minut tinjala voštanica u njoj- nema te vode, vjetra i jarosti kojom je mogu ugasiti!
Za Kosovom i Metohijom se ne pati već mu se raduje!

Patiš za onim što si izgubio a raduješ se onome gde nikad izgubljen nisi!
Oprostite mi, ili nemojte, voljeni moji, no mi se bijemo s povetarcima dok nas košave tuku ko papratišta!

Rekoh i ponoviću – kudim sebe prvenstveno jer ništavniji sam od svakoga!

Nije obaveza već priziv svakoga da čuvamo i branimo svetu Srpsku pravoslavnu crkvu, jer ona je sačuvala i odbranila čovjeka u nama!

Nije nam crkva ugoržena što su joj nesoji blizu – već što nam je Gračanica daleko…
Nema tu druge istine!

Završiću s onom jedinom kako se može završiti, a nama se valja dobro razmisliti: Ako te zaboravimo Kosovo i Metohijo – Dabogda nas potomci zaboravili!
Kako činili – tako nam Bog pomogao!

Izvor: IN4S