Život je čudo

Piše: Miodrag Perunović

pisano krajem aprila 2009.

Zvoni mi mobilni telefon… – Molim! – Da li je to gosp. Miodrag Perunović? pita ženski glas.- Da, izvolite… Ovdje je Komunalna policija, možete li doći do bokserske sale u Njegoševom parku? – Mogu, ali tek za nekih sat vremena. – Nema problema doći ćemo za sat vremena – reče ljubazno onaj policajkin glas…

– Aha, evo se znači odlučio za svoj omiljeni metod. Misli da će rušenjem tih 30-tak kvadrata, uspjeti da me natjera da prihvatim njegove uslove? – Govorim u sebi. Ustvari, znam da želi da pokaže svoju moć i mogućnosti, koliko je „jak“, da ne trpi bilo kakvo suprostavljanje, i da može sve da rešava u stilu: „Zakon mu je što mu srce žudi“.

Skoro će četiri godine kako traju naši „pregovori“ oko nadoknade za klupsku imovinu, čija bi sala u cilju realizacije DUP-a (koji je on osmislio) trebalo da se ruši, a zbog čega nam je onemogućen normalan rad i sam opstanak. Svi „pregovori“ do sada su se svodili na to, da ja kao direktor i većinski vlasnik kluba (suvlasnik je Vlada Crne Gore), treba da prihvatim njegovu ponudu, (koja je uvijek bila daleko ispod objektivne vrijednosti te imovine) ili će se u suprotnom desiti (kako me je „dobronamjerno“ upozoravao) da mogu ostati bez svega, i da ću vidjeti kako sam pogriješio… Ovaj poziv Komunalne policije je valjda, u službi početka tog uviđanja?

Nego, udaljih se… O ovoj meni mučnoj temi će vjerovatno biti riječi opširnije, na drugom mjestu i drugom prilikom… Vraćam se Komunalnoj policiji…

Stojim u Njegoševom parku, ispred sale bokserskog kluba – najuspješnijeg i najtrofejnijeg kluba U Crnoj Gori, a što izgleda Gradonačelnik Podgorice želi da zaboravi i izbriše, jer mu se postojanje i razvoj Budućnosti ne uklapaju u viziju razvoja grada i njegovih interesa…

Iz unutrašnjosti parka prilaze mi dvije gospođe, pođoh im u susret, pozdravljamo se… Gospođa crne kose mi se učini odnekud poznata, pokušah da se sjetim, ali bez uspjeha. One dopunjavajući jedna drugu korektno saopštiše razlog svog dolaska. Ukratko sam im rekao da mi je sve jasno, da znam koji je pravi razlog njihovog dolaska, i ko ih je poslao. – Samo vi radite svoj posao, nema nikakvog problema – rekoh im vodeći ih da im pokažem „sporne“ svlačionice. Kada je sačinjen zapisnik ja sam ga potpisao, a onda mi se crnokosa gospođa obrati: „E sad, da vam kažem… vidim da me ne poznajete… – Ma, poznati ste mi odnekud, al` ne mogu da se sjetim – upadoh, pokušavajući da umanjim neprijatnost zaboravnosti. – Ja sam iz Rijeke Crnojevića – reče, – A je li? Pa mi smo svoji, zemljaci… a od kojih ste? upitah. –Jovićević… reče. U trenu mi sinu – to je sigurno ona! – Oprostite, da vas pitam… Bilo je to 1978 g. ja sam poslije svjetskog prvenstva došao u Rijeku sa nekim novinarima iz Beograda, bio mi je priređen doček… Sjećam se da mi je jedna djevojčica u crnogorskoj narodnoj nošnji predala cvijeće, i da su nas slikali zajedno, pa je taj snimak kao poster objavljen u jednoj reviji… Zvala se Suzana Jovićević, da nijeste možda to… – Da, to sam bila ja – smijući se odgovori ona. – Još imam taj poster – rekoh. – I ja – odgovori ona. – O, Bože… E baš mi je milo da si to ti, evo kako i kojim povodom se poslije trideset godina sretosmo… Ona mi smiješeći se oživljavanju davne uspomene, odgovori: – Pa eto, život je tako htio! – Da, da, život je čudo – rekoh, onako – više za sebe…

Drugi dio

Sredinom osamdesetih, u SC Morača sam boksovao jedan od svojih profi mečeva; silazeći sa ringa, poslije pobjede u uzbudljivoj borbi u kojoj sam zaradio ozbiljnu povredu arkade, pogledom sam tražio službenog ljekara da bi mi ušio ranu… U onoj gužvi koja se stvorila, ni ja ni moji sekundanti nijesmo ga mogli naći. Kad začuh da me neko doziva: – Mijo, Mijo… osvrnuh se, vidim kroz gužvu se iz pravca tribina probija meni poznat, mladi doktor Mugoša! Priđe, dohvati me za ruku i reče: – Ajde samnom, ja ću te povesti u bolnicu. – Ma, ne treba, hvala, tu je službeni ljekar, on će to – odgovorih. – Što da ga tražiš, ja ću te povesti časkom do Hitne, to ušiti, i opet te vratiti ovdje! – Pa, ajde dobro, hvala ti – složih se ja. Pošli smo do Hitne pomoći njegovim kolima (Renoom 4).

– Lezi ovdje – pokaza mi ležaj iza paravana – sad ćemo to za čas! Dok mi je ušivao arkadu, objašnjavao je koleginicama: – Ovo je naš šampion, Miodrag Perunović! – Znamo, znamo, Miomire, gledale smo ga i mi kako boksuje.

Miomir je taj mali hiruški zahvat obavio pažljivo, ali i sigurno – samouvjereno, kao da je htio da mi pokaže kako i on namjerava da u “svom ringu” bude šampion.

Godine su prolazile… Miomir je promijenio svoj “ring”, ali je i u tom novom “borilištu” ostao jednako ambiciozan i vješt. Doduše, sada je u malo delikatnijoj situaciji (ili se to meni samo čini), jer umjesto hiruških instrumenata za svoje “operacije” koristi: sekretarijate, inspekcije, policije, komisije… a njih sačinjavaju ljudi; a i sa druge strane se radi o ljudima, njihovim životima i sudbinama… Nekada je ušivao rane, a sada ih otvara…

Pa se eto tako dogodi, da onaj simpatični djevojčurak iz moje uspomene, i ne hoteći dobi ulogu skalpela u njegovoj ruci. A on voli da reže, odsijeca, ruši… s` obrazloženjem da će da gradi ljepše, vrednije, značajnije… valjda iz želje da stvori preduslove, da ta ljepota i raskoš obezbijede ljudima sreću.

Pade mi na pamet jedan dijalog između braće Ivana i Aljoše Karamazova, u genijalnom djelu Fjodora Mihajloviča:

”…zamisli da, na primjer, ti sam podižeš zgradu sudbine čovječanske, sa namjerom, da na završetku usrećiš ljude, da im najzad daš mir i spokojstvo, ali da zato predhodno moraš na smrt izmučiti samo jedno jedino majušno djetence, i da na neosvećenim suzicama njegovim zasnuješ tu zgradu; – bi li pristao da pod tim uslovima budeš arhitekt? – Ne, ne bih pristao, – tiho progovori Aljoša”.