Raspad države BiH i jačanje islamskog fašizma
Piše: Dževad Galijašević
– Bošnjačka politika je prihvatila od Zapadnih država nauk, po kome su svi ugovori, privremeni do „druge prilike“ i potpuno neobavezujući
– Jedna loša, osmanska tradicija islamskog učenja i prakse, uz neartikulisan istorijski i nacionalni identitet, našla je za sebe mjesto i izabrala ulogu, u krilu ekstremnih ideologija islamizma i zapada
– Od Maoče do Zenice, Sarajeva i Mostara, vehabije su „na gotovs“
– Tako se u Bosni razvija, osnažuje i širi „Islamski fašizam“
Taj pojam u formi definicije (islamski fašizam), osmislio je drugi, vrlo poznat i još više progonjen autor, Hamed Abdel Samad – musliman rođen u Egiptu, čiji je otac bio hodža. „Islamski fašizam“, je njegova knjiga koja predstavlja lično i teorijsko razračunavanje s radikalnim islamom – islamizmom. Hamed danas, nije samo egipatski autor već i Njemaački – jer se u tu zemlju sklonio prije 15.godina i u kojoj je pod stalnom policijskom zaštitom. Knjiga, „Islamski fašizam“ je jedan polemički spis alki jei prava objava rata muslimanskim tvrdolinijašima.
Protiv pobornika političkog islama autor iznosi argumente svojom religijsko-političkom i istorijskomom analizom tvrdeći da Islam ima fašisoidne karakteristike, te da istorija za to pruža dovoljno dokaza.
Abdel-Samad, prilično hrabro, obznanio je svoju tezu o jedinstvu islamizma i fašizma, 2013. godine u Kairu, predstavljajući knjigu, nakon čega su egipatske vjerske vođe izdale fetvu kojom se taj autor osuđuje na smrt. Jedan profesor sa Univerzitetata Al-Azhar i jedan vođa terorističke mreže Džama Islamija, pred televizijskim kamerama su javno zatražili njegovu smrt.
Iako svjestan činjenice da je Islam odavno, još od osmanskog doba, postao vlasništvo polupismenih ekstremista i nedoučenih hodža, da je odbacio učenost i pismenost zatvorivši svaku vrstu rasprave o ekstremizmu u svojim redovima, protjerao nauku i zabranio dijalog.
Ko je razumio smisao onog što se kolokvijalno zove „evropski islam“ biće uvjeren, da je autor pisao o paradigmi Bosne i bosanskog islama, U namjeri da, ukratko pojasni svoj stav Abdel Samad kaže: „Uspoređujem fašizam s islamizmom – ideološki, organizacijski i politički. Obe ideologije utiru put nasilju. Obe svijet dijele u vjernike i nevjernike, na prijatelje i neprijatelje. Nijedna nema obzira u akcijama koje poduzima da uništi protivnika, a obe ideologije su antisemitske. Obe polaze od toga da je njihova vlastita zajednica ona ‘izabrana’, da imaju pravo vladati svijetom. I obe proizilaze iz poraza i poniženja,“ .
Razoružavajućom direktnošću Abdel-Samad uspoređuje fašističke režime Njemačke i Italije 20. stoljeća s islamski orijentisanim vladama i islamističkim skupinama od danas: „Rječ je o borbi protiv modernog doba- odbacivanju prosvjećivanja i mržnji prema Židovima? Svakako i veličanja vojske; autoriteta umjesto slobode; zajednice protiv osobe. Iako ne poistovjećuje cjeli islam sa fašizmom, on upućuje na očite paralele – pri nastanku, razvoju i ratnički divljim, posljedicama.
„Mnogi ljudi kažu da je fašizam odgovoran za smrt šest milijuna Židova. Mjerilo za fašizam ne smije biti šest milijuna mrtvih. Kad zbrojite sve žrtve islamista, također se dođe do milionskog broja. Žrtve alžirskog građanskog rata, kojega su raspirili islamisti, žrtve u Libiji i Iraku uz žrtve rata u Siriji, Sudanu, Somaliji, Jemenu. Tu su i žrtve terorističkih napada, njih više od 40.000, u proteklih 20 godina – sa stotinama hiljada mrtvih, većinom muslimana – što je brojka od skoro šest miliona ubijenih“, ustvrdiće ovaj progonjeni egipćanin.
Zaključak koji se nužno nameće jeste da Islamizam možda i nema istu mašineriju ubijanja kao što je to imao nacionalsocijalizam, ali bez sumnje ima iste poglede i iste ciljeve.“
I tako nas je autor bacio na Balkan, osvjetljavajući fenomen, upro je prstom u žrtve ratova devedesetih, stvarne žrtve islamskog fanatizma, Alije Izetbegovića, zbog njegovih planova izgradnje islamskog društva i potpunog osvajanja vlasti, koja mora biti islamska.Upravo, susret „traljavog“ i siromašnog učenja u BiH i na Kosovu, izgradivši posebnost Bošnjaka i Šiptara na temelju deologije islamskog fašizma.
Ko pogleda nastupe islamističkih klovnova tačnije nemoralnih pijandura i baraba poput Zukana Heleza i vidi vjersku mržnju dva kvazi muslimana: Zlatka Lagumdžije i Denisa Bećirovića u Ujedinjenim nacijama, razumijeće o čemu to govori Abdel Samad.
Da Srbi i Hrvati nemaju ništa važno a zajedničko sa takvim muslimanima i Bošnjacima i da je zajednički život u jednoj državi,nemoguć, ubistven, idiotski naum potvrđuje slika iz Banjaluke, od četvrtka osamnaestog aprila 2024.godine. Održan je veličanstven skup podrške Republici Srpskoj i zvaničnoj državotvornoj politici koalicije političkih stranaka okupljenih oko Saveza Nezavisnih Socijal-Demokrata i Predsjednika Republike Milorada Dodika. Ovaj skup, kome se obratila i Predsjednica Skupštine Republike Srbije, nosio je naziv „Srpska te zove“. Dostojanstveno, odlučno, u jasnom patriotskom tonu, ovaj skup predstavlja posljednju poruku jednoj propaloj državi i neodgovornoj, poltronskoj politici sarajevskih „NATO aga“ i „NATO begova“, muslimanske, bošnjačke politike.
Zato danas nije lako a nije ni časno, biti pripadnikom bošnjačke narodne zajednice. koja je svoju hrabrost i patriotizam potrošila sa jednom generacijom u ratu devedesetih pa danas manifestuje prema komšijama radikalizam a prema zapadnim gazdama slugansku svjest. Ova generacija Bošnjaka na vlasti, nije kadra ni ratovati a ni dogovarati se. Ta turobna istina o civilizacijskoj stranputici jednog kulturnog obrasca i izraza, otkriva kraj iluzije, čiji su dio bili i Bošnjaci, koji danas, ne predstavljaju ništa bitno jer znaju, samo služiti vehabijsku ološ iz Saudijske Arabije i zapadne gazde; američke kauboje, britanske mutikaše i naci-bubašvabe.
Danšnje političke elite kod Bošnjaka dovele su do toga da Sarajevo predstavlja kulturnu i istorijsku periferiju – civilizacijskog bolesnika koji svoju duhovnu nakaznost prikriva lažnom brigom za državu koju brutalno razbija više od tri decenije. Bez poznatih naučnika,sportista, umjetnika i književnika, bez ičega vrijednog što bi artikulisalo ili simbolizovalo, ova duhovna kasaba, predstavlja jedinstvenu ostavštinu osmanske tiranije, kvazi-imperijalnog austro-ugarskog identiteta, komunističke bahatosti i bezbožništva te vehabijske „avangarde“, zbog koje svi trebaju da šute i umru šuteći.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)