Zaokruživanje regiona u Zapadnoj sferi interesa: Rezolucija centralizuje BiH, nakon toga Kosmet dolazi na red

Nismo dobili zeleno svijetlo za frontalni udar na Srbiju – ovim riječima je političar iz jedne od susjednih država prokomentarisao inicijativu koju je 2018. godine pokrenuo Enver Hodžaj, tada kao specijalni izaslanik tzv. premijera Ramuša Haradinaja. On je obišao region u lobiranju za stvaranje široke antisrpske koalicije, koju bi činili zvanična Podgorica, Skoplje, Priština, Zagreb i Sarajevo, a priključila bi se i Tirana. Šest godina kasnije kockice su se poklopile i na mig nekih država sa Zapada, iz istih ovih centara, sinhrnizovano je krenula ofanziva čiji je krajnji cilj da se Beograd baci na koljena.

Dok Aljbin Kurti opet pojačava teror nad srpskim narodom u pokrajini, Crna Gora i drugi u regioun koji kao države imaju mjesto u UN, najavljuju podršku rezoluciji o Srebrenici u kojoj se nameće termin „genocid”. Najavljeno glasanje u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, koje je trebalo da se održi sjutra, već drugi put se pomjera, ovog puta za 23. maj. To, međutim, uopšte ne znači da su pokretači akcije odustali od stezanja omče oko Srbije i srpskog naroda. Naprotiv, njihov bijes sada će biti još veći, piše Politika.

Uostalom, takav frontalni udar je idealno sredstvo pritiska na Srbiju i Republiku Srpsku da promijene politiku prema Rusiji i ostalim tradicionalnim prijateljima. Da bi cijela stvar izgledala što uvjerljivije, za Zapad je veoma važno da što više zemalja u regionu bude uključeno kao kosponzori rezolucije. Takav scenario je put do što efikasnijeg sprovođenja pritiska u delo, a istovremeno se šalje jasna poruka i drugim članicama UN. Pitanje Srebrenice je davno završeno i s obzirom na to da je tema za istoričare, jer se čak i pravosuđe time više ne bavi, gotovo je nevjerovatno da ga je neko izvadio iz fioke i na taj način odlučio da ponovo optereti region. Samo da bi provukao sopstveni interes, kao u slučaju podrške separatizmu Albanaca na Kosovu i Metohiji, koji i dalje prouzrokuje najveću prijetnju po bezbjednost na ovim prostorima.

Za predsjednika Srbije Aleksandra Vučića rezolucija o Srebrenici je na vrhu agende dipolomatskih prioriteta i tim povodom se u Njujorku susreo sa 120 svjetskih zvaničnika. Upozorio je da bi izglasavanje rezolucije bilo donošenje kolektivne presude koja ne bi doprinijela učvršćivanju mira, već dodatnim podjelama u regionu. Podsjetio je da je Srbija spremna da učestvuje u osudi onih koji su počinili zločine, ali ne da prihvati politički pečat kolektivne presude. „Kao što sam obećao, mnogo će da ih boli glava od svega što ću da radim u Njujorku, boljeće ih glava, kao što nas boli i srce i duša za ono što oni nama rade sa ovim rezolucijama”, poručio je Vučić, najavljujući prekjuče put Njujork, prije nego što je juče objavljena informacija da se glasanje najverovatnije odlaže.

Prethodno su naše komšije jedinstveno podržale rezoluciju kao da su je i same pisale. Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović uz to je dodao da Hrvatska podržava i članstvo tzv. Kosova u Savjetu Evrope. Konstatovao je da je to hrvatska politika. „Sjeverna Makedonija je zajedno sa SAD, Njemačkom i drugim državama kosponzor rezolucije u UN da se 11. jul proglasi međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine i da se obilježava svake godine”, saopštio je ministar inostranih poslova Bujar Osmani. I predsjednica Slovenije Nataša Pirc Musar obrazložila je konsponzorstvo svoje zemlje važnošću suočavanja s prošlošću i činjenicom da postoje sudske odluke koje su „genocid označile kao genocid”. „U dnu duše jednom treba priznati šta smo uradili u prošlosti i onda možemo ići u budućnost”, rekla je Pirc Musar pozivajući Crnu Goru da se priključi kosponzorstvu.

Podgorica to nije uradila, ali je zato njen premijer Milojko Spajić najavio da će Crna Gora podržati rezoluciju o Srebrenici kada dođe na dnevni red skupštine UN.

„Crna Gora je sto posto usklađena s evropskom spoljnom, bezbjednosnom i odbrambenom politikom. Glasaćemo za sve rezolucije koje osuđuju genocide i zločine na prostoru bivše Jugoslavije, upravo ovu rezoluciju koju imamo ispred nas, Srebrenicu, glasaćemo za”, rekao je Spajić.

Komentarišući ove navode, istoričar Aleksandar Raković kaže da to što su ove zemlje najavile da će podržati rezoluciju o Srebrenici nije iznenađenje i da to rade zato što srpski narod jedini na Balkanu može da drži situaciju u nekom prirodnom i normalnom poretku. Za „Politiku” ističe da je sve drugo stanje anarhije i zbog toga je Beograd meta, jer što je Srbija slabija i što joj se više udaraca zadaje, oni imaju više prostora da naprave haos u kojem najbolje plivaju – gdje nema nikakvog reda. „Uprkos svim pokušajima neće biti mira sve dok se srpskom narodu ne omogući da riješi nacionalno pitanje, a oni onemogućavaju da ga riješi na pravedan način”, kaže Raković.

Karijerni diplomata Zoran Milivojević ističe da ga ne iznanađuje ponašanje susjednih država. Kada je riječ o Sloveniji i Hrvatskoj, onda je riječ o kontinuitetu višedecenijske politike u vezi sa Srbijom i srpskim pitanjem na Balkanu. „Ove dvije zemlje su od razbijanja Jugoslavije bile u zapadnoj sferi interesa i tu se ništa nije promijenilo. To je očekivana politika, integrisani su u NATO i u potpunosti su vazalne države. Kada je riječ o Sjevernoj Makedoniji, ona je svoju suverenost u spoljnoj politici potpuno ugradila u zapadne interese ulaskom u NATO i promjenom imena. To je politika prethodnih vlasti”, kaže Milivojević i dodaje da se s novom predsjednicom Sjeverne Makedonije već vidi da je to što je ranije rađeno i kad nije bilo u makedonskim nacionalnim interesa moralo da bude potpuno integrisano u zapadnu sferu interesa.

A kada je riječ o Crnoj Gori, ona je postala primjer kako je pokretanje pitanja rezolucije o Srebrenici izazvalo političku krizu na nivou čitave države. Nakon što je vlada Milojka Spajića kritikovana sa obije strane političkog spektra, premijer Crne Gore je pronašao solomonsko rešenje – Podgorica će glasati za rezoluciju, predloživši da isti dokument bude dopunjen s dva amandmana „domaće proizvodnje”. Zoran Milivojević kaže da se, nažalost, vidi da ova vlada nastavlja politiku i prethodnih vlasti i da tu nema nikakvog spora o kontinuitetu. Kao i da nema suverene politike Podgorice u skladu sa sopstvenim nacionalnim i državnim interesima, imajući u vidu da Srbi čine više od trećine stanovništva. „Na ovaj način Crna Gora prihvatanjem rezolucije dokazuje da ne vodi samostalnu spoljnu politiku. I ona je potpuno integrisana u zapadne interese mimo sopstvenih”, kaže Milivojević.

Aleksandar Raković očekuje da će Crna Gora sigurno glasati za rezoluciju i smatra da Podgorica to neće učiniti samo u slučaju da pritisak srpskog naroda u ovoj zemlji postane nepodnošljiv za tamošnju vlast. Podsjeća da su i prije nekoliko godina glasali za rezoluciju u njihovoj skupštini o Srebrenici, koju su zajedno podržali DPS i djelovi sadašnje vlasti. „Moralnih prepreka i empatije oni nemaju. ’NATO Srbi’ u Vladi Crne Gore, premijer Milojko Spajić i ministar spoljnih poslova Filip Ivanović, nemaju nikakav osećaj zahvalnosti što ih je čitav srpski narod doveo na mjesto gdje su sada. To je bezobzirno i drsko ponašanje i čini mi se da bi jedini pravi odgovor, ukoliko Crna Gora glasa za rezoluciju, bio da se toj dvojici zabrani ulazak u Srbiju”, kaže Raković.

Na pitanje zašto se donosi rezolucija o Srebrenici, obojica sagovornika „Politike” bez dileme zaključuju da je to sredstvo pritiska i ko je arhitekta ovog dokumenta. Aleksandar Raković kaže da je riječ o koordinaciji zapadnih zemalja gdje su neke preuzele svoju ulogu da „guraju” tzv. Kosovo u SE, a da se drugi „ističu” u forsiranju rezolucije o Srebrenici i da se na taj način na Srbe stavi sigma kolektivne krivice, uprkos tome što nikada nisu počinili genocid. Kaže da je to takođe način da se Srbija kazni zato što ne želi da bude dio nepravednog zapadnog sistema, nego pokušava da balansira, a to za njih nije dovoljno.

„To je i osveta Zapada, koji je smatrao da će Srbija biti na koljenima, ali se to nije dogodilo. Čak i ovo zaoštravanje kakvo imamo sada dolazi u momentu kada je Srbija ekonomski, diplomatski i politički ojačala. Za njih je jaka Srbija nepodnošljiva. Upravo iz ovih razloga oni ne žele pravedno rešenje”, navodi Raković. Rezolucija o Srebrenici će mnogima poslužiti i kao vjetar u leđa. Gotovo je izvjesno da postoje određene vrste sinhronizacije i kada je riječ o pokušajima da se tzv. Kosovo učlani u Savjet Evrope i rezoluciji o Srebrenici. I to nije ništa novo. Dok je postojala zajednička država, Srbija je bila stalno glavni krivac i tjerana u neku vrstu klinča. Danas ovdje nije riječ samo o pojedinačnim lokalnim odnosima Srbije i zemalja regiona, koliko o jasnoj različitosti u odnosu na prozapadnu i pronatovsku orijentaciju Hrvatske, Albanije, Crne Gore i Severne Makedonije, dok Srbija ne odustaje od svojih prijateljstava s Rusijom i Kinom. Zoran Milivojević kaže da „u tom grmu i leži zec”. Za naš list navodi da Rezolucija o Srebrenici nije izvan cijelog mozaika pritisaka, već je u istom paketu s ciljem da se region definitivno ugradi u transatlantsku zajednicu. U okviru svega toga su i pritisci po pitanju KiM.

„Cilj je da se ta dva pitanja riješe – rezolucija je u funkciji centralizacije BiH, a drugo je kosovsko pitanje. Tako bi se ovaj region zaokružio u zapadnoj sferi interesa. Korijeni sežu iz 1999. godine i NATO agresije i nove preraspodjele zone uticaja u vezi s ratom u Ukrajini. Druga stvar je globalna, a to je da se preko rezolucije stvori politički ambijent i pretpostavke da se osporava izvorni Dejton pozivajući se na imaginarni ’duh’ Dejtona, a ne slova ovog sporazuma, koji je zaustavio rat. Namjera je da se na sto vrati platforma da je Republika Srpska ’genocidna tvorevina’ i da se preko te platforme vrši revizija izvornog Dejtona na štetu RS”, kaže Milivojević.

Dodaje da je treća stvar, koja je takođe regionalna, da se zaokruži srpsko pitanje time što će se verifikovati BiH kao centralizovana država i što će se kosovsko pitanje riješiti po njemačkoj spoljnopolitičkoj strategiji i stavu o novim granicama na Balkanu. „U pozadini stoji još jedna stvar, a to je kada se to završi, da se zatvori srpsko nacionalno pitanje na Balkanu. Za njih nije prihvatljivo da Srbija ima svoju nezavisnu spoljnu politiku i da u njenom sastavu bude KiM”, zaključuje Zoran Milivojević.

Pokušaj rehabilitacije NDH

Aleksandar Raković ističe da je to što su odlučili da jedan narod koji je preživio genocid i teške ratne zločine u proteklih sto godina proglase za dželata – perverzija.

„A Hrvati su pokušali da kanonizacijom Stepinca automatski realativizuju ulogu NDH i učešće Hrvata u genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima. U narednom koraku bi došlo do amnestije toga što su učinili u Drugom svjetskom ratu, rehabilitovanja drugih ličnosti. Rehabilitacijom Stepinca došlo bi do rehabilitacije čitavog tog zločinačkog režima koji bi se na kraju, ko zna kako prikazao – možda kao jedan oblik demokratskog rešenja koje je trebalo na sebi svojstven način da riješi nacionalno pitanje. Isti slučaj je i s Njemačkom”, ističe Raković i dodaje da tu ima i dosta faktora koji su u vezi s osvetom za poraz u Drugom svetskom ratu.

Politika