Vučić: Sretenje je za Srbe „crveno slovo“, Srbin neće da služi nikome do svom rodu!

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić uručio je tradicionalne Sretenjske ordenje zaslužnim pojedincima i institucijama.

Vučić je na svečanosti izjavio da danas, 40 dana posle Božića, slavimo Sretenje koje je za Srbe Sretenje „crveno slovo“, najvažniji dan u vjerskom, političkom, kulturnom i istorijskom kalendaru Srbije.

– Mnogo toga smo započeli, napravili, završili na Sretenje. Najglasnija i najjasnija poruka još iz Marićevića jaruge bila je da se globa davati ne može, niti trpjeti zulum i nepravda – rekao je Vučić.

Ukazao je na najvažnije događaje u osnovanju moderne srpske države.

– Prvi je oslobodilačka revolucija, drugi je organizacija i uređenje države. Pri tom su jedan i drugi tijesno povezani, zavise jedan od drugog uslovljavaju se međusobno. Ali ću danas, prije nego što vam uručim priznanja, da ukažem na, po meni najvažniju vezu među njima. Ta veza su ljudi, oni koji su imali snage da oba velika posla iznesu, pa i po cijenu sopstvene žrtve. Oni čiji su snovi bili toliko veliki da su morali biti ostvareni. Srbija danas nije ništa drugo nego negacija i one vatre koja je u njima gorjela. Nastavak, prirodan i velik, onih čežnji koje su oni imali. Istorija je tu veoma jasna. Sve mi možemo da zamislimo, sve da do tančina isplaniramo, izračunamo, ali bez ljudi, bez tog žara koji samo u njima može da postoji, bez njihove spremnosti, snage, vjere, nijedan posao ne može da bude ne samo završen, nego ni započet na pravi način. Karađorđe Petrović, ljudi koji su se na sretenje 1804. godine okupili u Marićevića jaruzi, knez Miloš, Dimitrije Davidović, Mileta Radojković… Svi oni nisu samo zaslužni vječni očevi ove države i ove nacije, nego najbolji primjer ogromne vjere i moći – kazao je on.

Prvi Srpski Ustanak i Sretenjski Ustav su rezultati dugotrajnih istorijskih procesa, tokom kojih je u silne nesreće raslojavanja i raseljavanja jedan narod uspio da preživi i da sačuva i razvije taj duh iz kojeg se rađa najbolji ljudski revolucionarni materijal, rekao je Vučić.

– Vjekovima ranije Srbija je bila zemlja bez ljudi. Dio naroda je otišao ka moru i Mlecima, dio je u dve velike seobe prešao dve velike reke i dopao pod vlast i zaštitu Austro-Ugarskih Cezara. Oni koji su ostali izborili su se oko onoga što im je preostalo, patrijarhalne zajednice oko svoje vjere i oko predanja nekada slavnoj Nemanjićkoj državi. U XVIII vijeku Srbi u kom god carstvu da žive, žive na granici kao vojnici i oni koji služe vojnim potrebama. To je podrazumijevalo i neku vrstu autonomije i različite povlastice, ali je to prouzrakovalo i sasvim novo povezivanje iz kojeg je nastala svijest o tome da nismo tek tako nestali kao narod, nego da nas ima na raznim stranama. Priče uskoka i hajduka sa juga i rodoljubive progresivne ideje sa sjevera donijele su u Srbiju novi vjetar slobode i novu nadu da je moguće ponovo stvoriti svoju državu. Divljanje Dahija, a bašibozluka koji su takođe naselili granicu, ubrzalo je potrebu – konstatovao je on i dodao:

– Ne smijemo da zaboravimo onaj najvažniji detalj. Ljude, naše hrabre ljude, srpskog seljaka i njegovu snagu. I Karađorđa, čovjeka iz siromašne porodice koji je sam izrastao, učio, vojevao, postao gazda i krenuo da sanja srpsku državu za sve nas. I nikada nije zaboravio odakle potiče. Između prvog i drugog sastanka u Orašcu, on je pješice, korak po korak obišao bukvalno čitavu tadašnju Srbiju. Ušao u svako selo, svaku kuću, razgovarao sa svakim domaćinom, čuo njihove želje, pitao šta je potrebno. Radovan Samardžić, koji je o tome pisao, kaže kako je prije ustanka Karađorđe znao tri osnovne potrebe kod Srba. Da se znaju moralni red i odnosi među ljudima, da se čuva naslijeđeno i prima novo posle provjeravanja, da se odluke ne donose svojevoljno, nego uvijek dogovorno, jer i drugi imaju pameti. Na toj matrici Karađorđe je poveo borbu za slobodu i krenuo da stvara državu – dodao je Vučić.

-Bez tog čoveka, bez njegovog sna, njegove vjere i volje ne bi bilo ni nas danas. Baš kao što nas ne bi bilo bez još jedne velike ličnosti, nevelike rastom koja je Karađorđev san nastavila. Miloš Obrenović poznat nam je, uglavnom, kroz mane o kojima smo slušali i ne znajući mnogo o svemu. Njemu, poput Karađorđu, zamjera se prijekost, samodržavlje, priča se o tome kako su bili opaki i opasni, a zaboravlja se koliko je veliki dio toga što su nosili bio nametnut samim vremenom, okolnostima, istorijom u kojoj su živjeli i stvarali. Pravili su državu u sijenci tri velike carevine, Turske, Austro-Ugarske i Rusije, u Karađorđevo vrijeme i Francuska je imala veliki uticaj, od kojih je svaka Srbiju vidjela samo kao guberniju koja treba da služi isključivo njihovim interesima. Morali su da zadovolje i tuđe, ali i potrebe sopstvenog naroda, onog koji je vjekovima formiran u zavjerenju i otpor prema svakoj vlasti, pa i onoj koja je bila njegova. Narod koji je radije ratovao, nego plaćao porez i bio otporan na svaku vrstu organizovanja, osim onog u svojoj kući. I sve to teško da bi neko drugi mogao i da izdrži i da riješi, osim tog lukavog, nepismenog, svinjarskog trgovca Miloša Obrenovića. Na svaki mogući način on je gradio Srbiju. Njenu autonomiju najprije, a zatim i državu. I čuo je narod u svemu tome, shvatio je težinu i osjećao je duh tog vremena. Odatle, u toj maloj, do pola oslobođenoj većinski nepismenoj Srbiji, nastao je taj Sretenjski ustav, jedan od prvih u cijeloj Evropi. Ustav koji je ukinuo ropstvo. Ustav koji je razgraničio vlast. Ustav koji je ustanovio da su pred zakonom svi jednaki. Ljudi, veliki ljudi od Miloša preko Dimitrija Davidovića do Mileta Radojkovića su ga donijeli – kazao je Vučić.

– Dozvolite mi da i nešto što nisam napisao pred vama izgovorim. Jesmo li se odužili svim tim ljudima? Jesmo li uvijek bili pravični prema njima? Kako je završio Karađorđe? Kako je završilo progonstvo? Jesu li njihovi naslednici bolje prošli?

– One koji su nam stvorili stajaću vojsku, one koji su nam gradili željeznicu nazivali smo najvećim izdajnicima. One koji su nam spasili Hilandar i vratili ga iz bugarskih u naše srpske ruke, ubili smo sladostrasno i rekli kako je to najveće, najhrabrije djelo koje su Srbi mogli da načine. O jednom drugom, u 20. vijeku, mučki ubijenom Aleksandru nikada nismo umjeli lijepo riječ da izgovorimo. Ni ulicu mu nismo dali. Mi ovdje u našem Beogradu, nadam se ne zadugo, imamo ulicu atentatora na kralja Aleksandra. Samo nemamo ulicu kralja Aleksandra. U njegovo vrijeme, ovdje gdje vi sjedite, ova zgrada je građena i napravljena. Malo. Za nas, Srbe, očigledno, nedovoljno.

Kaže da danas ravnopravno gledamo slike Karađorđa i Miloša, a da smo imali zajedno biste Miloša i Karađorđa koje su ukonjene 1905. godine.

– To je danas u Patrijaršiji.  Molim vas da nađemo način da to vratimo srpskom rodu, svim građanima Srbije. To su naši velikani. Obojica – ističe Vučić.

Kaže da Srbin ne voli da robuje i više od svega voli svoju slobodu.

– Srbin neće da služi nikome do svom rodu, do svojim građanima – rekao je on.

Novosti, epsikop Niški, predsjednik Skupštine Republike Srpske

Među dobitnicima priznanja su i mnoge druge ličnosti i institucije iz Srbije, Crne Gore, Republike Srpske, ali i iz inostranstva. Sretenjskim ordenom prvog stepena odlikovani su predsjednik Skupštine RS Nenad Stevandić, akademici Vlada Urošević, Zoran L. Kovačević, Bela Balint i Ninoslav Radovanović, kao akademik iz RS Rajko Kuzmanović, episkop niški Arsenije, igumanija Pećke patrijaršije mati Haritina i Novosti.

Ovaj orden, prvog, drugog i trećeg stepena, dobile su i institucije: Letopis Matice srpske, Specijalna bolnica za rehabilitaciju i edukaciju Banja Koviljača, Klinika za ginekologiju i akušerstvo KBC Srbije, KBC Kosovska Mitrovica, Škola za muzičke talente u Ćupriji…

Posthumno, zlatnom Medaljom za hrabrost „Miloš Obilić“, odlikovan je Spomenko Gostić, jedan od najmlađih boraca VRS koji je u 15. godini poginuo 1993.

Iz Crne Gore ordene zavrijedili Kovač i Uljarević

Među dobitnicima je i više ličnosti iz Crne Gore. Radomir Uljarević, književnik i kulturni djelatnik dobio je Sretenjski orden trećeg stepena, a Marko Kovač, bivši crnogorski ministar pravde Orden srpske zastave drugog stepena.

Odlikovanja su dobile i institucije i pojedinci iz oblasti kulture. Karađorđevu zvijezdu ponijeće glumac Nikola Pejaković i glumica Biljana Čekić, čuvena Dara iz Jasenovca. Dječaci koji su ranjeni na Badnji dan prošle godine u Gotovuši kod Štrpca na Kosmetu, Miloš i Stefan Stojanović, odlikovani su Zlatnom medaljom za hrabrost „Miloš Obilić“, dok je djevojčica anđeoskog glasa Pavlina Radovanović, iz Orahovca, odlikovana Karađorđevom zvijezdom trećeg stepena.