Crno-beli poveli golom Marka Milovanovića, poklonili penal Anortozisu za izjednačenje i skoro sat vremena drhtali za prolaz u eliminacionu fazu Lige konferencije – 1:1
Ovih dana u Beogradu pada dosadana kiša, u februaru će se na crno-beloj strani Topčiderskog brda ukazati sunce. Zubato, mada, sunce. Dugo čekano, obasjaće Partizanove fudbalere da potvrdi kako su učesnici evropskog proleća, a nedovoljno jako da zagreje publiku primjetnu razočaranu, iako je primarni zadatak ostvaren. Ako je tačno da cilj ne bira sredstvo, srpski predstavnik je premijerno učešće u Ligi konferencija okončao po učenju Makijavelija, taman tako da prođe u narednu fazu. Skromnim remijem sa još skromnijim Anortozisom – 1:1.
Dobro je što mu se nisu ponovili Augzburg i AZ Alkmar. Loše što je sebe najpre doveo u situaciju da drhti 90 minuta. A najgore što ni po čemu nije pokazao da je bolji od predstavnika Kipra, iako ga je pre skoro tri meseca rutinski dobio u Nikoziji.
Ovoga puta nije morao. Ni mogao. Nije ni izgubio, u jedinom scenariju koji bi ga izbacio. Ruke je podigao u vis, više kao signal da mu je veliki kamen pao sa srca nego što je oduševljen tek sedmim prezimljavanjem u UEFA takmičenja. Posle provg kola čaša je bila polupuna, sad je poluprazna.
Partizan definitivno ne može da odigra normalnu utakmicu. Bilo je drhtanja protiv Sočija sve dok Aleksandar Šćekić nije obezbijedio produžetak, penal drame sa Rusima prie nego što se ukazao Igor Vujačić, drhtanja do poslednje sekunde revanša sa Santa Klarom da Portugalci ne uvedu duel u dodatnih 30 minuta, ispuštene prednosti u Flandriji protiv Genta, brukanja u Talinu… Po istoj matrici prošao je veći dio presudnog susreta za plasman u nokaut fazu Lige konferencije. Tanjili su živce publici i sami sebi zagorčali život.
(MozzartSport)
