Afera o masovnoj pohari Narodnog muzeja Crne Gore na Cetinju, koja je prije nekoliko godina šokirala domaću i regionalnu javnost, kao da je pala u zaborav.
Nekadašnji muzejski tehničar Narodnog muzeja Crne Gore Aleksandar Berkuljan, čovjek koji je godinama samostalno vodio bitku protiv državnog aparata, u otvorenom intervjuu za Borbu otkriva detalje o nestanku između 10.000 i 14.000 eksponata i dokumenata. Od Njegoševog originalnog namještaja i rukopisa Gorskog vijenca, pa sve do zlatnog novca, filatelije, trofejnog oružja i teških topova čije su kupole rezane brenerima – crnogorska kulturna baština decenijama je krčmljena bez ikakve odgovornosti.
Berkuljan direktno optužuje tadašnje Ministarstvo kulture i članove Državne komisije za svjesno friziranje i skraćivanje izvještaja za Vladu. Prema njegovim riječima, manjkovi su se doslovno „peglali“ izmišljanjem zbirki kancelarijskog materijala i hiljadama praznih papira, dok je Tužilaštvo ekspresno relaksiralo krivice odgovorne tvrdnjom da članovi Komisije nemaju status službenih lica. Posebno intrigira podatak da je priča o nestanku hiljada predmeta ućutkana onog trenutka kada se u spisima našlo ime brata jednog od tada najmoćnijih crnogorskih političara.
Ni političke promjene nakon avgusta 2020. godine nisu donijele željenu katarzu. Naš sagovornik ističe da je u resornom ministarstvu ostala ista tehno-birokratska inercija i da ga niko od novih funkcionera nikada nije pozvao da predoči dokaze koje posjeduje. O tome da li je vrijedilo biti „usamljeni strijelac“, gdje su završila vrijedna Bukovčeva platna i kako danas gleda na instituciju koja je postala dekor za nemar i loše namjere, Berkuljan govori bez dlake na jeziku.
Borba: Gospodine Berkuljan, prošlo je nekoliko godina otkako je tema masovne pohare Narodnog muzeja nestala iz žiže javnosti. Iz današnje perspektive, da li je taj muk rezultat rješavanja problema ili uspješnog institucionalnog zataškavanja?
Pitanje nestanka predmeta iz fonda Narodnog muzeja, odnosno ustanova koje su mu prethodile, nijesam ja pokrenuo, već niz mojih prethodnika, od koji su mnogi bili direktori. Međutim, po nekom nepisanom pravilu, svaka priča po tom osnovu imala je decenijama isti epilog, nominalno iz „viših razloga“, a faktički uvijek iz ličnih, bez obzira na državni ili ideološki kontekst. Tako je bilo i ovog puta. Primjera radi, nekadašnji direktor Stanislav Rako Vujošević u nekoliko navrata je pokrenuo pitanje otuđenja hiljada inventarnih jedinica, ali, pošto je u prijavi i pratećim spiskovima, dostavljenim državnim organima, pomenuo ime brata jednog poznatog i nekada moćnog političara, ubrzo je ućutkan.
Taj njegov dosje, uz mnoge slične, koje sam pronašao u arhivskom odjeljenju Narodnog muzeja, dostavio sam takozvanoj Državnoj komisiji, ali bez efekta. Tome je pogodovala činjenica da decenijama nijesu sistematizovane i kompletirane inventarne i druge knjige.
Borba: Vi ste u svojim prijavama tvrdili da nedostaje najmanje 10.000 do 14.000 eksponata i dokumenata. Kada danas podvučemo crtu, o kojoj brojki i o kakvom istorijskom blagu zapravo govorimo?
I da hoću, ne mogu precizno odgovoriti. Ono što znam je da se već koncem 2017, kada sam predao prijavu, interno baratalo različitim brojkama, počev od oko 3000 nedostajućih „kulturnih dobara“, čiji manjak je utvrđen tokom procesa „Revalorizacije kulturnih dobara“, koji je vodilo Ministarstvo kulture, ali i oko 1300 inventarnih jedinica iz Njegoševog muzeja Biljarde, što je konstatovano u elaboratu jedine revizije, koja je u Narodnom muzeju obavljena do 2009. godine. Treba napomenuti da su „kulturna dobra“ inventarne jedinice pod posebnim režimom pravne zaštite, za razliku od „kulturne baštine“, koja opet „nije za bacit“. Kasnije je samo potvrđeno da fali Njegošev originalni namještaj, više od pola legata Njegoševog ađutanta Đuka Sredanovića, jedini integralni rukopis ili, kako navode, „prepis“ Gorskog Vijenca „pisan starom ortografijom“ iz 1846-47, namještaj iz Njegoševe rodne kuće…
No, priča bi se uvijek sa bitnog skretala na manje bitno. U periodu 2015-2016. bilo je više pokušaja da se odrade i revizije drugih muzeja, ali bezuspješno. Čak je od Uprave za kulturna dobra traženo izjašnjenje rukovodilaca kuća o brojnom stanju fondova. Iz Istorijskog muzeja je odgovoreno da ne znaju, dok su izvještaji o „nadzorima“ Ministarstva kulture za taj muzej pominjali brojku od oko 1600. Međutim, stari inventari i primo-predajni zapisnici koje sam ja pronašao govorili su drugo, odnosno da taj fond ne može biti manji od 13.000 inventarnih jedinica. Slično je bilo sa Etnografskim muzejom, za koji se tvrdilo „da je u redu“. Državna komisija je na jednoj od egzibicionih „konferencija za štampu“ tvrdila da tamo fali „samo 106 predmeta“, od nakita, namještaja na dalje, da bi na kraju u zadnjem izvještaju iz 2020. priznali da fali oko 200 inventarnih jedinica, od čega etnografskog namještaja toliko da teško može stati u karoseriju prosječnog kamiona. Čudio sam se da su i na to pristali.
Borba: Pominjali ste nestanak zlatnog i srebrnog novca, nakita, filatelije, ali i teških topova, te čitavog arsenala trofejnog oružja. Kako je fizički moguće da iz muzeja na Cetinju neopaženo nestanu topovi i sanduci oružja?
Iskreno, to sam se i ja pitao. Postoje akviziciona dokumenta o poklonima Vojnih pošta, gdje su precizno navedeni modeli topova i drugog poklonjenog naoružanja, njihov broj, godine proizvodnje … Sve je to predato Tužilaštvu. Do 1979. godine bilo je 13 topova, među kojima i dvije austrougarske brodske haubice izronjene iz akvatorija Boke Kotorske drugom polovinom šezdesetih godina prošlog vijeka. Upisane su u godišnje popisne inventare bivšeg Muzeja N.O.B, koji je integrisan u kasniji Istorijski muzej. Nekada su se nalazile ispred Vladinog doma, ali kupole su im izrezane brenerima, a cijevi se i danas nalaze ispred zgrade Vojnog stana, „bez vlasnika“. U primo-predajnom zapisniku Muzeja N.O.B. iz 1975. takođe se navode manjkovi, ali i informacija da se topovi „čuvaju u privatnim garažama“.
Nestalim oružjem se bavio i bivši načelnik cetinjske kriminalistike Đoko Maslovarić, koji je ostavio svoj dosje, ali zaludo. Već osamdesetih se svemu tome gubi trag iz evidencija, bez ikakvog službenog otpisa. Ali kad već pitate za detalje, početkom šezdesetih u Državni muzej, sadašnji Muzej kralja Nikole, stigla su i četiri originalna pečata „guvernadura Radonjića“. Upisani su posebnim aktom u Registar spomenika kulture, odnosno kulturnih dobara po novoj nomenklaturi, ali se „Državna komisija“ nije udostojila da ih pod tim imenom upiše u Izvještaj o reviziji kao nedostajuće. Tako je i sa „Zlatnim pečatom Državne kancelarije“, koji je registrovan u „Elaborat o muzejskim trezorskim vrijednostima“… Brojke manjkova su smanjivane na svaki način, pa i gdje nije bilo potrebno. Tako je, primjera radi, Popisnim inventarom Državnog muzeja iz 1964., koji je vodio Zavod za zaštitu spomenika kulture, utvrđen „otpis“ 12 pištolja, da bi u Revizionom izvještaju Državne komisije 2020. bila konstatovana samo dva … Međutim, nešto je i „dodato“. Završnim Izvještajem konstatovana je tzv „Zbirka kancelarijskog materjala, od 15.894 prazna tabaka, koverte, pozivnice“. Time je „zakrpljena“ svaka razlika u brojevima iz Rakovih dokumenata.
Borba: Posebno je alarmantna bila Vaša tvrdnja o nestanku preko 5.000 originalnih istorijskih dokumenata i kompletne registraturne građe za pojedine godine. Šta je država Crna Gora trajno izgubila nestankom te dokumentacije?
To nek se pita Država. Nezakonito odnošenje dokumenata je registrovano i prijavljeno više puta. Prvu značajniju prijavu napravio je bivši direktor Muzeja N.O.B. Aleksandar Aco Prijić, naš veliki slikar, a drugi put, kao što sam već pomenuo Stanislav Rako Vujošević. Aco Prijić je prijavio oko 1500, a Rako oko 3500 inventarnih jedinica, koje je sistematski popisao i prijavu predao uz prateći akt. Tokom Revizije mnogi su „razlog“ nestanka predmeta tražili u „poplavi 1986. godine“, kada je nakon obilnih padavina i naglog otapanja snijega „potonuo“ prostor ispod atrijuma Vladinog doma gdje su bili depoi. Međutim, nije jasno kako je „potonula“ i registraturna građa za tu godinu, koja se nalazila na drugom mjestu, među registratorima u Arhivsko-bibliotečkom odjeljenju. Međutim, ni taj „detalj“ nije mnogo „potresao“ tzv Državnu komisiju. Da se sve o čemu je riječ nalazi negdje drugo, to je Komisija bila dužna da istraži i sravni podatke. Međutim, to se nije desilo.
Borba: Optužili ste tadašnje Ministarstvo kulture i članove Državne komisije da su skraćivali izvještaje za Vladu i svjesno falsifikovali podatke kako bi sakrili manjak. Da li je ikada pokrenuta istraga protiv tih NN lica iz vrha tadašnje vlasti koji su „šminkali“ izvještaje?
Tužilaštvo ih je relaksiralo bilo kakvih obaveza, pošto, Bože moj, po njihovom tumačenju i stavu Agencije za sprečavanje korupcije „nijesu imali status službenog lica“. Čak sam protiv članova „Državne komisije“ koji su javno iznosili poluistine i netačne podatke podnio krivičnu prijavu za djelo koje se goni po službenoj dužnosti, ali je ona odbačena od Osnovnog državnog tužilaštva Rješenjem Kt.br.13/20 od 09. jula 2020. jer, kako je navedeno, shodno dopisu Agencije za sprečavanje korupcije i Članu 142, Stav 3, Krivičnog zakonika, „član Državne komisije nema status javnog funkcionera“, pa ne može biti po tom osnovu procesiran. Tužilaštvo je pritom „zaboravilo“ samo jedan „detalj“, a to je da po tom istom članu 142 KZ, ali Stav 4, svako lice kojeg Vlada imenuje za obavljanje neke službene radnje ima status službenog lica, pa i obaveze koje iz toga proizlaze!
U suprotnom logično se nameće pitanje šta će „privatnici“ u „Državnoj komisiji“, koja vrši „službeni nadzor“ nad „službenom radnjom revizije fonova jedne državne ustanove, od kad ona postoji“? Takođe ni Agencija za sprečavanje korupcije, koja je kasnije pokazala svoje lice i naličje, nije odgovorila na pitanje kako je moguće da članovi Državne komisije budu osobe iz Muzeja, čiji se učinak preispituje, a čija su djeca članovi pa i predsjednici muzejskih revizionih komisija? Pošto bi racionalni odgovor sigurno bio nepodoban, ostalo je na „argumentu sile“, a ne „sili argumenata“.
Borba: Godinama ste trpjeli pritiske, optužbe od strane bivših ministara da „niste ekspert“ i da „unosite nemir“. Kako danas, kao penzioner koji je podnio ogroman teret, gledate na tu borbu? Da li je vrijedilo biti „usamljeni strijelac“ protiv državnog aparata?
Nijesu ovdje u pitanju nikakve „ekspertize“, nego poštovanje etičkog kodeksa. Glavni posao muzealaca svih kategorija je „čuvanje, održavanje i dokumentovanje“, odnosno „fizička zaštita i izrada pouzdane lične karte predmeta“. Izložbena djelatnost, istraživanja i sve ostalo dolazi poslije. Međutim, izostalo je upravo ono osnovno. Sad, „da li je vrijedilo biti slobodni strijelac“ nakon svih ovih godina nijesam više siguran. Ako jedna muzejska ustanova treba da bude mnogodecenijski dekor za svaku vrstu nemara i loših namjera, uz „amin“ nadležnih, onda je bolje da ne postoji. Protiv mene su pokušavali sa čitavom „lepezom“ birokratskih nepodopština, od insceniranja disciplinske odgovornosti do krivičnih prijava, što čuvam u svojoj dokumentaciji kao sve ostalo, ali ništa nijesu postigli. Naprotiv.
Neki novinari su na ovom slučaju „pokupili“ evropske nagrade. I neka im je sa srećom, jer kulturno nasljeđe nije ničiji monopol.
Borba: Da li danas u Narodnom muzeju postoji jasan, transparentan i elektronski revidiran inventar, ili je teren i dalje pogodan za neke nove manjke? Šta bi nova vlast i novo rukovodstvo morali hitno da urade da bi se skinuta ljaga sa ove institucije?
Šta se tamo sada dešava zaista pojma nemam, jer sam prestao da se interesujem.
Znam da se još uvijek pokušava na nekakvom neatestiranom elektronskom evidencijom, kao i da su Muzeji Podgorice ponudili drugima neki program koji su sami radili. Znam jedino da nema dogovora, a da li u međuvremenu „mastiljaju“, to možda. Što se tiče „ljage“, ona nije morala da padne ni na koga iz „mlađih generacija“, jer im je posao bio samo da konstatuju hipoteku prošlosti i krenu dalje. To što su neki iz „lojalnosti“ pojedincima i vjerovatno političkim direktivma, a ne instituciji kojoj je katarza potrebna, odlučili da idu linijom manjeg otpora, to je njihov problem. Da stvar bude gora, Ministarstvo je rokove za reviziju sa pet godina pomjerilo na sedam, što samo produžava neizvjesnost. Kažu da tako „omogućavaju muzealcima da istražuju.., međutim njihov posao nije da „istražuju“, nego da „znaju što imaju na osnovu blagovremeno vođene evidencije“. I tačka.
Borba; Nakon avgusta 2020. godine i kasnijih političkih promjena, došlo je do smjene dugogodišnjih garnitura u Ministarstvu kulture. Da li su Vas novi ministri i funkcioneri ikada pozvali da im predočite dokumentaciju i da li je među njima uopšte postojala stvarna politička volja da se afera „Narodni muzej“ otvori do srži?
Do promjena jeste došlo, ali ne u potpunosti, a nije došlo ni do promjene u tehno-birokratskoj inerciji u Ministarstvu kulture.
To vjerovatno ima korijen u ličnim interesima. Niko me nije zvao, a sad ni ja više ne bih nikoga udostojio odgovorom. Dokumentaciju sam predočio svima, od uprave Muzeja, „Državne komisije“, razno-raznih „radnih grupa“ koje su svako malo izmišljali, Tužilaštva, Ministarstva, Inspekcijskih organa, objavljivao u medijima, javno govorio u televizijskim emisijama … Zaista ne znam šta još treba da bi neko čuo.
Borba: Vi ste u javnim nastupima pomenuli da se u nekim slučajevima nije radilo o običnom nemaru, već o koordinisanim akcijama. Postoje li indicije da su pojedini unikatni predmeti sa Cetinja završili na ilegalnom međunarodnom tržištu umjetnina ili u privatnim kolekcijama tadašnjih crnogorskih moćnika?
Pitanjem gdje je što završilo mnogi su se bavili decenijama. Nešto je objavljeno devedesetih, a neke slike, kao Bukovčeva platna baš tada su nestale i zadnja destinacija van Crne Gore je bila dobro poznata nadležnima. Zašto je istraga prekinuta i što se sa time dalje dešavalo, treba njih pitati. Domaći nadrealizam je bez granica.
