Jedna od najboljih definicija Holandije potiče od Mišela Uelbeka – korporacija umjesto države. Naravno, u njegovoj interpretaciji odjekuje podsmijeh. Ali od bijelog Francuza, makar bio i genijalan, ne očekujete da razumije fudbal.
U stvari, VOC (Vereenigde Oostindische Compagnie ili Dutch East India Company) predstavlja preteču multinacionalnih kompanija i ishodište holandske ideje o trgovačkim aždajama novog svijeta.
No, danas ćemo govoriti o nečemu drugom – holandskoj privilegiji i prokletstvu u isto vrijeme, dihotomiji ishoda, napetosti između reda i pobjede. Ne brinite, ne zvuči tako teško kao što se čini.
U osnovi „Oranje“ fudbala je religija, vjersko učenje izvjesnog Žana Kalvina. Jasno, ovaj pastor iz Ženeve nije ni sanjao da će njegova renesansna, prosvjetiteljska uloga odrediti put holandske igre pet vjekova kasnije. Međutim, ako govorimo o Krojfu i Mihelsu, neka izvrnuta analogija mogla bi da ih smjesti u reformatorsku lozu novog svijeta.
Princip kalvinizma, to vjerovatno znate, jeste da ne postoji posrednik između Boga i vjernika i da je Sveto pismo tvoje tumačenje i tvoj doživljaj. Ono što se krije iza tog naizgled jednostavnog pogleda na svijet jeste insistiranje na redu, radu i odgovornosti pojedinca.
Dolazimo do geografije, otimanja zemlje od vode. Nijemci su u jednom sramnom trenutku istorije pomislili da Lebensraum, odnosno osvajanje životnog prostora, treba izboriti oružjem i na račun drugoga. Holanđani, koji obožavaju da ne vole Nijemce, vjeruju da se do mjesta za život dolazi na račun materije, odnosno prirode.
I to nas dovodi do pojma „poldera“.
U pitanju je nasip. Osvojena zemlja štiti se bedemom. Ako on popusti, svi će se podaviti – katolici, protestanti, navijači Ajaksa, Fejenorda, imigrant sa Kariba i bijeli kao sir prodavac „Filipsove“ bijele tehnike. Voda ne bira. A pošto bi u tom slučaju svi zajedno bili u problemima do grla, neophodno je da se dogovore. Drugim riječima – kompromis.
I eto, dragi čitaoče, zbog toga zemlja koja ima 20 partija u parlamentu funkcioniše pristojno. I to ne decenijama, već vjekovima.
Kakve to veze ima sa fudbalom?
O, pa to je ključ.
Holandski fudbal nastao je iz neprekidnog preispitivanja sebe i svijeta u kojem živiš. Kalvinov stav da je odnos pojedinca i Boga direktan neizbježno znači i more različitih tumačenja Svetog pisma. Tačnije, dovođenje kanona u pitanje u potrazi za redom i vrlinom.
Gdje ćete veće debatne klubove od holandskih svlačionica, reprezentativnih ili klupskih? Njihova igra počiva na minimalnom zajedničkom imenitelju: „Složićemo se da se ne slažemo i da nema konačne istine.“
Mihels i Krojf, Gulit i establišment, Surinamci iz Ajaksa i Hidink 1996. na Evropskom prvenstvu u Engleskoj – to nije fudbalski, već kalvinistički sukob. Trener je vrhovna figura, ali samo ako uvjeri pastvu koja mu se suprotstavlja u ispravnost sopstvenog puta. Tek tada će ga slijediti.
Nijedan holandski selektor, pa ni Mihels, nije prošao taj proces bez skepse, povišenih tonova, dovođenja u pitanje principa i načina na koji će se igrati. To je neurotični, a opet predivni svijet holandskog fudbala.
Da nije tako, Kuman i Van Gal, dva najznačajnija lika u novijoj narandžastoj istoriji, ne bi kupovali vile u portugalskom Algarveu jednu pored druge i hvalili se brojem kvadrata i spratova.
Sada slijedi neizbježna logika.
Kako nas to stalno dovođenje u pitanje autoriteta i ispravnosti ideologije vodi ka ideji o holandskom zajedništvu, kada izgleda da ti ljudi ne mogu da se dogovore ni oko čega?
Tu na scenu stupa Abraham Kajper.
Njegovo vjerovanje da različitost nije prepreka za zajedničko postojanje rodilo je modernu Holandiju. Ovaj političar i teolog krajem 19. vijeka uspostavio je Verzuiling – teoriju stubova.
Svaki dio društva imao je svoje stubove kroz škole, sindikate, medije, pa i fudbalske klubove. Katolici, protestanti, liberali i socijalisti posjedovali su ventile kroz koje su izražavali svoje viđenje svijeta. Niko nije imao monopol, niti je postojala apsolutna istina. Stvarnost je, pogađate – dogovor.
Naravno, razgovor, odnosno proces, umije da bude zamoran. Francuzi i Englezi bi se potukli za stolom, Italijani se ne bi čuli od galame, kod Nijemaca bi najjači proglasio jedinstvo, odnosno uniformnost stava.
Holanđani to rade drugačije. Svako odustane od ponečega, pa se uz kalvinističku kulturu civilizovane rasprave dođe do rješenja. Nije ono najbolje, ali je moguće.
Ako se neko sada zapita: „Zašto mi ne možemo tako?“, možda treba podsjetiti da kalvinističko shvatanje svijeta rad i disciplinu smatra pretpostavljenom vrlinom.
Krojf je oličenje kalvinizma u praksi. Sumnjao je bukvalno u sve, osim u to da red – onaj sistemski – spasava narod, odnosno tim, od toga da se udavi.
Zbog toga je „totalni fudbal“, umjesto rata svih protiv svih, saradnja svih sa svima.
Nema sporednih uloga u timu. Defanzivac koji daje gol, niski vezista koji dobro igra glavom, Van Basten koji uklizava kao štoper Jirgenu Koleru, oduzima mu loptu i postiže pogodak – to je kalvinizam u fudbalu.
Preuzimanje uloga u narandžastoj ideologiji nije samo dozvoljeno, nego i poželjno. Jer, hej, u ovom problemu protiv Nijemaca svi smo zajedno. Različiti smo, ali ćemo zajedno propasti ako ne pomažemo jedni drugima.
U tome se krije surovost Holanđana ili Flamanaca prema kvislinzima. Oni su izdali narod odvajanjem od ideologije koja nalaže da, kada je hladno, pas i mačka spavaju zajedno.
Namjerno sam izbjegao da govorim o tri izgubljena finala Mundijala.
To jeste trauma za Holanđane, ali ne zbog pehara, već zato što put na kraju nije dobio potvrdu. Njihovo tumačenje fudbala ostalo je na korak od otjelotvorenja.
I među tim porazima postoje razlike. Onaj iz 2010. godine u Južnoj Africi gotovo niko ne pominje, jer Van Marvajk i taj tim nisu bili oličenje vrline. Naprotiv.
U kolektivnoj psihi naroda, poraz od Njemačke 1974. godine mnogo je važniji. On predstavlja suštinu holandskog pogleda na svijet.
Netrpeljivost prema Nijemcu, komšiji sa većim mišićima, nije vezana samo za 1941. godinu i Drugi svjetski rat. U pitanju je prezir prema njemačkom pogledu na svijet.
I on se, slično, predstavlja kao red, ali „Ordnung“, odnosno poredak nametnut odozgo. Tu leži ključna razlika – Holandija vjeruje u red stvoren dogovorom, a ne silom ili, kako bi rekli neki njemački filozofi, božanskom intervencijom.
Moram da se vratim Krojfu, kojeg sam pokušao da izbjegnem jer se previše priča o narandžastom fudbalu svodi na njega.
Bio je menadžer genijalnosti, u to nema sumnje. Ali njegova vjera da se problemi rješavaju pravilnim rasporedom ljudi u prostoru često je negirala nepredvidivost igre.
Zaboravljao je detalje poput Marija Kempesa ili Gerda Milera. One razbarušene tipove koji vas odžepe u trenutku kada logika odbije da prizna stvarnost.
To nije poruga Johanu. Niko u istoriji, osim Maradone, nije bio takav alhemičar. Niko nije tako redovno pretvarao nesavršenost, sopstvenu ili folklornu, u zlato.
Ovo je samo podsjećanje da češće nego što očekujete upravo besmisao određuje izgled semafora u fudbalu.
Mreža odnosa, isprepletenost uloga, prilagođavanje uz razumijevanje – sve to opušta holandski pogled na rezultat.
Uvijek uvjereni u proces, oni će prihvatiti neizbježno kao i Južnoamerikanci, ali bez patosa, bubnjeva, gledanja u nebo i proklinjanja.
Holandske rane su izblijedjeli ožiljci, za razliku od brazilskih kratera zvanih „Marakanaso“ ili argentinskog veličanja foklandske katastrofe.
Šta god uradili na ovom prvenstvu, Holanđani neće biti manje uvjereni u ispravnost puta oko kojeg su se dogovorili.
To je ključna razlika.
Holandija umije da bude tužna, ali ne i nesrećna. U tome je stvar.
