Topovi će utihnuti, zemlja će progovoriti: Krvlju natopili temelje zajedničke države

Prije 103 godine, na današnji dan, crnogorska vojska, na čelu sa serdarom Jankom Vukotićem, nadljudskim otporom i junačkim držanjem, zaustavila je u Mojkovcu austrougarsku ofanzivu. Tim herojskim činom, crnogorska vojska je omogućila povlačenje vojske Kraljevine Srbije preko delova Kraljevine Crne Gore ka Jadranskom moru, a samim tim i njenu kasniju evakuaciju na Krf. Mojkovačka bitka je vođena od 06. do 08. janura 1916. godine, a herojstvo koje je tada pokazano može se mjeriti jedino sa spartanskim podvigom u Termopilskom klancu.

Jedan vijek kasnije, ne smijemo, a da se ne prisjetimo naših predaka koji su marširajući pod zastavom slobode, živote dali u Mojkovačkoj bici. Mi nihovi potomci, ne smijemo se odreći naših predaka, koji su svojim životima udarili temelje zajedičkoj državi Srbiji i Crnoj Gori.

Na oltar slobode, za srpstvo i otadžbinu, za Srbiju i Crnu Goru, za zajedništvo, živote su položili očevi i sinovi, djedovi i unuci. Živote su, ne pitajući za krvavu cijenu, dali preci, da bi potomci mogli da žive u slobodi. Pod zastavom, koju danas neki njihovi potomci, pokušavaju da protjeraju iz Crne Gore, prolili su krv na Mojkovcu, da pomognu braći Srbima. Pomogao je brat bratu, ne pitajući za cijenu. A ona je bila zastrašujuća i za veće i mnogobrojnije narode, od nas samih.
Crna Gora je tog 06. januara, postala srpska Sparta. Ugradili su živote u temelje zajedničke države. I nećete sjutra čuti topovske plotune sa Gorice ili u Mojkovcu, da odaju počast junacima, herojima i ljudima. Ti topovi sada grme u čast onih koje su naši preci porazili na Mojkovcu. Sadašnja Crna Gora je izabrala za dan svoje vojske pobjedu dukljanske vojske na vizantijskom 1042. godine na Tuđemilu. Krvavi Božić i krvavi Mojkovac su prećutali, zaboravili, kao da žele da ga se i ne sjećaju.

Sve je danas utihnulo u Crnoj Gori. Čuće se samo zaglušujuća tišina, jer potomci nijesu dostojni predaka. Tišina će parati nebo, al će zemlja, kao nikada prije, da tutnji, buči i ječi. Jer, pamti ova sveta zemlja, u koju su položene kosti stradalnika i mučenika sa Mojkovca. Pamti i opominje. Da potomci dođu k sebi, da opamete i dozovu pameti. Da ne veličaju tuđina, a da se stide svojih predaka. Da ne zaborave slobodu zlatnu koju svojim životima podariše svojim potomcima slavni preci.

Vlada razoružala heroje

Najveći značaj ove bitke ogleda se u tome što je austrougarska vojska spriječena da presječe povlačenje srpske vojske preko albanskih planina, i dalje na Krfu. Nažalost, ubrzo je došlo da rozoružavanja crnogorske vojske, čiju je odluku donijela crnogorska vlada. Zbog odsustva kralja, vlada je naredila Janku Vukotiću, da se vojska razoruža, napusti bojne položaje i vrati kućama, a municija i oružje da se ostave u kasarnama i magacinima.

Slava junacima, na čast precima, a obraz na čuvanje pokoljenjima. Jer, sloboda je u Crnoj Gori, i tada i sada, bila i ostala najskuplja riječ!!!