TAJNA KATNIĆEVE FIOKE

Piše: Bećir Vuković

Šest mjeseci poslije izbora polako dolazimo svijesti.

A, kad se dođe svijesti, čovjek se prvo počne pipati da bi provjerio je li živ.

I, mi još pipamo jesmo li pobijedili na izborima 30. avgusta prošle godine.

Ja još pipam i ništa još nisam napipao.

Čim se probudim, i promolim glavu ispod jastuka, i čim zinem da pitam na koji sam svijet, a on me slaže kako me baš on probudio iz mrtvog sna, i nastavi da laže da je ovo taj svijet o kojem sam sanjao.

I, jutros, kad sam se probudio (poslije šest mjeseci buncanja), mogu vam reći da sam utučeniji nego prije 30. avgusta.

U stvari, napipao sam jednoga, ali taj, i takav kakav je, nije onaj kojeg sam sanjao. Nije pa nije, jer, čim zine, slaže.

Nema toga majkovića koji makar jednom nije sanjao da opet ide u školu. O, te muke.

Ja, često sanjam da odgovaram iz marksizma, i opet se mučim jer po noći ništa ne znam. Da muka bude veća, sanjam da odgovaram pred dvojicom nikšićkih profesora.

O, Gospode, ja i marksizam, ja i nikšićki profesori. Otkud mene iz Brda na muke da stavljaju profesori iz Nikšića.

(I ja ću vas još malo mučiti, i neću reći o kojoj dvojici profesora je riječ.)

Jedna baba tumačila mi je snove, i sve se poklopilo. Je li tako. Jeste, baba. Laž je još umjesto istine. Jeste, baba…

Dobro, neka me još koju noć muče, ali, vaistinu, jednom mora svanuti.

Dobro me Gospod pogledao, pa sam još od malih nogu bježao glavom bez obzira iz ove prokletije.

„Grakće gavran s Prokletija,
Odjekuje: proklet i ja.“

Kad sam jutros mokar iz snova prešao preko crvene linije, i probudio se, sjeo sam na krevet, prekrstio se, i pomislio: dobro, to je dobar znak, na dobro će ovo izaći i noćašnje more i muke sa nikšićkim profesorima, to je znak da ćemo pobijediti u Nikšiću.

Lako je poznati i razdvojiti nadzemno od podzemnog, ono što je proklijalo u snu, i rugobu stvarnosti. Ali, dok ruka kroz mrak sobe stigne do prekidača na zidu, skoro poludim od dvojice nikšićkih profesora. I, tako, iz noći u noć, prate me evo trideset godina.

U Crnoj nam Gori kao da se izdaja naroda podrazumijeva. I, ne samo izdaja nego i besomučna krađa. Eto, i policija uhvaćena u krađi. Mislio sam da je nemoguće uhvatiti policajca u krađi.

Ostavljamo policiju policiji, i zalazimo u lakše teme. Najlakše je poznati one koji su se rasrbili. Sa druge strane, teško je naći one koju su se posrbili.

Zbilja, ima li takvih. Je li iko sreo jednog koji se posrbio. Jesam ja, sreo sam jedog na Sretenje.

U, što je taj održao lekciju onima koji ne znaju ko su, ni odakle su. U, i baš na Sretenje, otkrio je ko su dahije. U, pa dahije su naše.

Preksinoć, taman krenuo da navlačim gaće za spavanje, kad, sa TVCG, počeše da me zajebavaju Milivoje Katnić i Tamara Nikčević.

Pa, ajde poslije, noćobdijo, idi na spavanje. Laku noć, i lepo sanjaj.

Uuu, šta sam posle sanjao…

… dolazim odnegde kroz polumrak, prolazim pored groblja, duvaše jaka vjetrina, i savijaše brestova grane, grupica grbavaca u crnim košuljama sa bradama i cvikerama savila se oko nečega, nisam dobro video, nadnose se i zaviruju, i zakivaju, odonud cika i piska poput piske tića, kao da i nečuju dušu zakopavauju zajedno sa tijelom, a tijelo zamotano u čaršav vertikalno gurahu u raku; ispod ispružene grane, sa prekrštenim ručicama, ukazivala se, uobličavala se sa glavom malo udesno nagnutom…

U, neću vam kriti, jutros kad sam se probudio, na drugom kraju kreveta napipao sam Tamaru. A, pored Tamare hrkaše Milvoje. Još Milivoje, prebacio ruku preko fioke.

Milivoje se ne razdvaja od fioke. LJudi nose tašne, Milivoje nosi fioku. Ide Milivoje ulicom Slobode, i pod pazuhom nosi fioku. Kad ulazi u Tužilaštvo unosi fioku, kad izlazi – iznosi fioku. Šta je u fioci, Milivoje.

Samo, najređi dar mogao bi nahraniti sliku državnog tužioca sa fiokom pod pazuhom.

Katnić je, usput, na pješačkom prelazu u ulici Slobode, preko ramena obećao medijima, da će podnijeti ostavku, ali da Tamara ostane na jalovoj TVCG.

A, niko ko jalovo ne može počiniti toliko zla, neko je davno zapisao…

U, obrnula ni se zna, ni pređi naći kraj…