SZO je tokom rata u bocama za kiseonik sarajevskim bolnicama isporučivala oružje

0

Službenik Unprofora za civilne poslove u Sarajevu Filip Korvin napravio je 15. juna 1995. godine sljedeći unos u svoj dnevnik: “Izetbegovićeva referenca na opsadu me nervira.

Sarajevo je pod opsadom, a opsada je surova i nepravedna, ali Sarajlije mogu preživjeti još jednu zimu, čak i ako opsada ostane na mjestu. Proći će međunarodna pomoć, a ljudi neće gladovati. Izetbegović preuveličava. Igra se žrtve, jer ga to drži na vlasti” (Philip Corwin, 2000, str. 216).

Kredibilitet UNHCR bio je ozbiljno oslabljen kada je humanitarna operacija postala toliko velika da UNHCR više nije mogao da vrši efikasnu kontrolu nad svima koji su djelovali pod njegovim kišobranom. Dopustivši da se razlika između njega i drugih humanitarnih organizacija zamagli, UNHCR je počeo da predstavlja ne samo sebe, već i raznoliku kolekciju agencija. Neki od njih imali su sumnjive veze sa zaraćenim stranama, fundamentalističkim grupama, plaćenicima, tajnim obavještajnim agencijama, krijumčarima oružja i trgovcima crnog tržišta (Cutts, 1999, str. 23). Tokom cijelog rata u Sarajevu je radilo do 150 humanitarnih organizacija, a do 5% ukupnog stanovništva Sarajeva bilo je zaposleno u različitim međunarodnim humanitarnim organizacijama i uživalo je razne privilegije (Cutts, 1999, str. 48).

UNHCR i pridružene agencije često su zloupotrebljavali svoj humanitarni mandat. U više navrata, oružje i municija su krijumčareni u Sarajevo pod krinkom humanitarne pomoći. UNHCR je, kako se izvještava, krijumčario municiju i oružje u paletama sa duplim dnom (Andreas, 2016, str. 39, 48). U saradnji s Ministarstvom zdravlja Republike BiH, SZO je, skrivene u medicinske boce za kiseonik, sarajevskim bolnicama isporučila municiju i protivtenkovsko oružje (Lučarević, 2000, str. 229-230). Prema riječima generala Armije BiH Sefera Halilovića, ista metoda korištena je za krijumčarenje eksploziva:

“Već smo imali mnogo iskustva, jer smo tokom više mjeseci isporučivali municiju iz Visokog u bocama za kiseonik humanitarnih agencija. Takođe smo isporučivali oružje, municiju i rezervne dijelove u kontejnerima za humanitarnu pomoć preko teritorije pod kontrolom četnika” (Halilović, 1997, str. 89-110).

Alija je izigravao žrtvu jer ga je to držalo na vlasti

 

Uskraćivanje vodosnabdijevanja zabranjeno je humanitarnim zakonom. Završni izvještaj ekspertske Komisije Ujedinjenih nacija, formirane na osnovu Rezolucije 780 (1992) Savjeta bezbjednosti (The Final Report of the United Nations Commission of Experts Established Pursuant to Security Council Resolution 780 (1992)), to je s pravom primijetio: “Uništenje električnih, gasnih, telefonskih linija i vodenih objekata koristi se kao oružje protiv stanovnika grada. I branioci i opsadnici su često jedni druge optuživali da koriste ova sredstva kao oružje u ratu. UN i lokalni pokušaji da se saniraju oštećeni vodovi i pumpne stanice često su ometani granatama i snajperskom vatrom, što je rezultiralo brojnim smrtnim slučajevima i povredama.” (1994b, str. 18)

Tačno je da se većina izvora vode nalazila na strani Republike Srpske, što je Vojsci Republike Srpske olakšalo zaustavljanje dotoka vode u grad. Jedan od stalnih zadataka Unprofora bio je da pregovara i olakšava misije za popravku vodovoda, radeći na liniji konfrontacije, često pod vatrom. Armija BiH je često ometala ove misije u taktičke ili propagandne svrhe.

Izvještaj UNMO-a zabilježio je sastanak sa službenicima u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike BiH 23. decembra 1992. godine, na kojem su članovi UNMO naglasili sljedeće: nedostatak slobode kretanja i saradnje i opšte pogoršanje saradnje sa UNMO; nedostatak kontrole Prvog korpusa Armije BiH nad butmirskom frakcijom; potonja je nastavila da puca na bijela vozila UN u ulici Butmir i Kasindolska; loša evidencija bosanske strane o komunalnim misijama u posljednje vrijeme; i loš učinak određenog oficira za vezu Rebulike BiH; zahtijevajući njegovo uklanjanje.

Fred Kini, američki stručnjak za pomoć u katastrofama, pokrenuo je 1993. godine ambiciozan projekat uspostavljanja sistema za hitnu obradu vode u Sarajevu. Ideja je bila da se filtrira voda iz rijeke Miljacke, koja teče kroz grad. Prvo postrojenje za prečišćavanje konačno je dovršeno krajem 1993. godine, ali na Kinijevo veliko iznenađenje i zaprepašćenje, vlada Alije Izetbegovića pokazala se većom preprekom nego “opsadna strana”.

Sarajevski zvaničnici su odbili da daju odobrenje za uključivanje sistema, tvrdeći da je voda nebezbjedna za piće. Kini je testirao vodu, a rezultati su dokazali da je voda sigurna. Potom je Kini krišom uključio vodu, ali su vlasti RBiH intervenisale i zatvorile je (Andreas, 2016, str. 101-102). Kini je došao do zaključka da su TV slike ljudi koji čekaju u dugim redovima i unosni poslovi prodaje vode bili važniji za vladu Alije Izetbegovića nego dobrobit sopstvenog stanovništva. Fred Kini je u jednom svom pismu primijetio:

“Jedan od službenika Unprofora tvrdi da imaju informacije da se neki članovi (muslimanske) vlade protive uključivanju vode jer će to uništiti jednu od najprisutnijih slika patnje u gradu. Neko blizak dr Muhamedu Zlataru rekao nam je da je razlog što neki zvaničnici pokušavaju da spriječe da se voda uključi to što su zvaničnici angažovani u prodaji vode iz pivare i Bačeva.

UNHCR je krijumčario municiju i oružje u paletama sa duplim dnom

 

Cisterne rutinski uzimaju vodu iz tih izvora i dostavljaju je mnogim preduzećima, uključujući ‘Holidej In’. Neke se takođe prodaju domaćinstvima. Prodaja vode je brza, posebno zimi. Naše informacije govore da će nam grad na kraju omogućiti da uključimo vodu, ali tek nakon što ograniče površinu koja se opslužuje (zatvaranjem kritičnih ventila) i poslije zime, kada će potražnja i cijena isporuke vode pasti dakle, tromjesečni režim testiranja. Ako nas vlada nastavi kamenovati, imamo nekoliko opcija.

Mogao bih zamoliti generala Rouza da nam jednostavno naredi da uključimo sistem ili da ga predamo UN. To je možda najlakši i politički najbolji način da se Bosanci nose s tim. Međutim, nismo bili u stanju da ubijedimo gradsku vlast da nam dozvoli da je uključimo, čak ni tokom jakog granatiranja koje se desilo u januaru. U jednom trenutku, nakon što je nekoliko ljudi ubijeno pokušavajući da sakupi vodu iz slavina u pivari, naredio sam da se voda uključi na moju odgovornost, ali vlasti su intervenisale i isključile je.” (Wilcoxson, 2010).

Strategija za “Pobjedu”

ZVANIČNIK Unprofora za civilna pitanja Dejvid Harland ostavio je moćan opis strategije koju su bosanski Muslimani iskoristili za pobjedu u ratu: “U nadi da će podstaći Zapad na akciju, Muslimani su pokušali da učine da stvari izgledaju gore nego što su bile. Broj smrtnih slučajeva, posebno civila, bio je izuzetno preuveličan (a zapadni posmatrači su im lako vjerovali i ponavljali to). Civilima je bilo onemogućeno da napuste urbana područja pod opsadom. Čak i ako ovo samo po sebi nije predstavljalo živi štit, izložilo ih je, u prisustvu zapadnih medija, srpskoj snajperskoj vatri i granatiranju. Muslimanske vlasti blokirale su konvoje koji su evakuisali muslimanske civile iz Srebrenice i drugih mjesta… (Harland, 2017).

(Novosti online)

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.