Srđan Leković, pjesnik iz Godinja za BORBU: Pjesnik kao rob slobode i poezija kao putovanje ka istini

U svom stvaralačkom činu, pjesnik postaje rob slobode, oslobađajući se ograničenja svakodnevice i istražujući dubine ljudskog iskustva.

Njegova poezija nije samo složen niz riječi, već portreti života, tkani nitima osjećaja i snova. Kroz riječi pjesnika, otkrivamo da je poezija ne samo izražavanje, već i putovanje prema istini, bilo da je ona bolna ili blistava.

Iz tog razloga smo sa Srđanom Lekovićem, pjesnikom iz Godinja (Crmnica), razgovarali o njegovoj novoj zbirci pjesama „Herbarijm za sebra„, njegovom odnosu prema poeziji, ali i otkrivanju slobode u ograničenjima jezika.

BORBA: Kada se i kako rodila ideja za zbirkom poezije „Herbarijum za sebra“?

Ideja o „Herbarijumu“ pojavila se prije nekih 5, 6 godina. Zapravo, pošto sam u ovim vodama poodavno, ja u vrijeme zbirke koju promovišem već imam završenu narednu zbirku. Tako je bilo i sa ovom. „Riječ i tišina“ objavljena je 2017. godine, a već, čini mi se, naredne 2018. ja sam rukopise „Herbarijuma za sebra“ dao Izdavačkoj kući „OUROBOROS”. Da budem do kraja iskren, u buduću zbirku sam ubacio još par pjesama koje su se mogle i trebale naći u njoj. Da bi zbirka bila zbirka, ona mora biti zbir, znači, nešto oko čega se okuplja. Tako da cjelokupno djelo odiše jednom porukom koja je toliko slojevita i iznijansirana da sam, zaista, ponekad i sam iznenađen sobom.

BORBA: Da li su to pjesme koje, onako, u hodu dolaze, same od sebe što bi se reklo, ili si je namjenski pisao?

Pjesme nisu namjenske u smislu da su „naručene“, ali svakako da su nekome namijenjene. I ne samo nekom, već i nečemu. U ovom slučaju – namijenjene su svakom i svačemu.

BORBA: Zbog čega baš „Herbarijum za sebra“? U čemu je simbolika naziva zbirke i kako je, uopšte, došlo do njega?

Simbolika „Herbarijuma“ je višeznačna. Prvo, same korice govore puno toga. Tu naslovnu stranu poklonio mi je moj drug, slikar Goran Ćetković. Ta slika (crtež), evo premijerno prvi put to govorim javno, zove se „Glad“ i simbolizuje sve ono što je u zbirci. Na slici, dakle, vidite čovjeka savijenog, zapuštenog, ni lice se ne vidi jasno. Čovjeka koji se, u svojoj muci uvijen, saginje da dohvati cvijet kog nema. A herbarijum, svi to znamo, jeste cvjetni spomenar, cvjetna zbirka, cvjetni nastavak života, umrlog cvijeća.

Dalje, simbolika je u tome da sam zbirku namijenio svakom čovjeku. Običnom, prosječnom, poštenom i normalnom, a takvih je 95% na planeti. Time sam, simbolički, prizvao sve na čitanje „Herbarijuma“. Čak smo je preveli i na engleski (Profesor Kasalica iz Nikšića je to uradio, čovjek koji je na engleski prevodio Vita Nikolića), da bi bila bliža svijetu. Znate, ja nikada nisam želio da budem „uokvireni pjesnik“. Uvijek mi je svijet bio reper, pritom ne distancirajući se od svojih korijena i porijekla.

Treće, simbolike je puno u samim riječima koje upotrebljavamo. To je oduvijek kod mene bio slučaj. To sam, vjerovatno, „pokupio“ od Miljkovića dok sam ga, još od malena, čitao. Ali, svaka ta rijječ u narednoj pesmi, čak i u istoj, ima drugu simboliku i značenje.

BORBA: Šta odlikuje ovu zbirku i po čemu se ona, iz tvog ugla i perspektive pisca i autora, razlikuje od ostalih koje si priredio?

Pa, malo je nezahvalno pričati o sebi. Ali, pošto sam iskren, u poeziji možda i preiskren, mogu vam reći da se razlikujemo od drugih po mnogo čemu, a, opet i isti sam. A to mi je jako drago!

Razlika je, prevashodno, u tome što ja poeziju živim svakodnevno. Ne sjedim kući u fotelji, ne gledam televiziju, nisam ušuškan u konformizmu… Živim život. Slavim ga i pjevam, tj. pišem. A to nije ni malo lako. Naročito ako vam kažem da već osam godina nemam stalni pisao, ne primam platu i imam klinca. Dakle, razlika je u načinu ophođenja prema poeziji i knjizi.

Druga razlika je u znanju. Evo, sa svojih 53 godine, ja svakodnevno učim. Čitam, gledam, slušam… Većina kolega to ne radi, ili loše radi. Dalje, družim se sa vrhunskim umjetnicima. Ljudima koji stvaraju djela, ne neke škrabalice i pisalice. A u takvom društvu, složićete se, ne možete a da nešto ne naučite. I, možda, ono što je ključno, uvijek sam se ugledao i divio većima od sebe. Meni su Crnjanski, Njegoš, Gete, Šekspir, Andrić, Selimović, Miljković, Drainac, Popa, u književnom smislu, braća od tetke. Ja sa njima svakodnevno pričam i pijem čaj. Mislite li da  je to lako?! Ako mislite, vi izvolite. Oni obožavaju druženja!

BORBA: Ovu zbirku objavila je izdavačka kuća „Ouroboros“? Kako si zadovoljan saradnjom sa ovom izdavačkom kućom, kao i koja je sve prednost rada i saradnje sa manjim i ne toliko komercijalnim izdavačima?

Saradnja Izdavačke kuće „Ouroboros“ i mene se zbila prije zbirke „Herbarijum za sebra“. Mr Nataliju Đaletić, direktoricu i glavnu i odgovornu urednicu ove izdavačke kuće, upoznao sam slučajno, preko zajedničkog nam prijatelja koji mi je prije našeg upoznavanja rekao: „Našao sam izdavača po tvojoj mjeri. I, zaista, „Ouroboros“ je po mojoj mjeri. U samom startu se to vidjelo. A da bih vam to slikovito pokazao reći ću vam da sam Nataliji par puta rekao: „Nato, meni na promocijama u publici ne treba niko bez ti. Ti toliko jako aplaudiraš kao da prvi put čuješ te pjesme“. I, zaista, ona je toliko privržena svom poslu, iskrena prije svega, da sam joj morao dati „etiketu“: “ Nato, rnogorsko zlato“. Bog me sa njom i Markom, Nikolom, Kadalicom spojio. To je viša sila sredila da tako bude.

BORBA: Promocija zbirke je do sada organizovana na više mjesta i u više država regiona? Gdje si sve promovisao knjigu, kako si zadovoljan tim promocijama, te kako reaguje publika na pjesme iz ove zbirke?

Jeste, promovisao sam je svuda uzduž i poprijeko bivše Jugoslavije. Sve je počelo krajem septembra u Baru. Potom Podgorica, onda Beograd, sajam sedam dana i promocija u sali „Ivo Andrić“. Potom Sombor, pa Novi Sad, pa Sokobanja (6 dana), Niš, potom Tivat, a onda Hrvatska: Zagreb, Rijeka, Zadar. Potom Požarevac, pa ponovo Podgorica i, prošlog mjeseca, Beograd u Društvu književnika Beograda čiji sam član.

BORBA: Da li je publika i, uopšteno, čitalački auditorijum uspio do kraja shvatiti tvoj autentičan pjesnički izraz, koji njeguješ kroz slobodan stih?

To je sad malo, kako bih rekao, diskutabilno pitanje. Prvo, niko pjesnika i poeziju do kraja nije izdefinisao, niti se to može. Stručnjaci, kritičari, ljudi od pera i znanja jesu shvatili moju autentičnost, ali da li je shvaćen izraz – to ne znam. Ustvari, to će znati buduće generacije. Ako kao pjesnik ostanem u vremenu, onda sam imao izraz. Ako ne, „džaba sam krečio“. Ovdje bih dodao još samo jednu veoma važnu stvar: jedno je autentičnost, drugo prepoznatljivost, treće stil… Pjesnički izraz je nešto sasvim drugo. Nešto jedinstveno. Znate, postoje mnoge pjesničke i književne gromade koje su sve imale, čak i više od toga, a „pjesnički izraz“ nisu. Meni je to objasnio jedan profesor književnosti još 2015. godine. Struka zna o čemu pričam, jer se to izučava na fakultetu i na katedrama.

BORBA: Vječito pitanje: u čemu nalaziš inspiraciju za pjesme, da li ona dolazi sama, ili sve što se događa oko nas, kao neka refleksija, utiče da se ona probudi, preplavi te i natjera da uzmeš olovku u ruke?

Inspiraciju nalazim, prije svega, u ljubavi. Ljubav je sve! Bog, život, smrt (ma koliko ne mogavši ljubav i smrt da povežemo). A kad kažem ljubav, mislim na sve ljubavi. Ja volim i kamen i cvijet isto kao sina, djecu, ženu. Volim vjetrove i gromove kao sunce i mjesec. Volim životinje, ljude… A, naravno, inspirišu me i druge stvari. Muzika, teatar, slikarstvo, ples, pokret… U posljednje vrijeme, poslednjih par godina, mnogo pišem i promišljam o smrti.

BORBA: Da li i, ako da, u čemu vidiš krizu poezije i, uopšteno, književnosti? Smatraš li da ona i dalje, u moru digitalno-apsurdnog sadržaja, ima moć da mijenja svijet, čovjeka, društvo?

Čitava planeta je u krizi. U dubokoj krizi! Zbog toga svi kriziraju kao da su, ne daj Bože, bez heroina. A sad, pošto je to tako, a što svi vidimo, red je da se pojavi neko, kao što se uvijek kroz istoriju u kriznim vremenima i pojavljivao, ko će donijeti renesansu i procvat. Taj neko vrlo lako može biti pjesnik. A evo i zašto sam tog mišljenja: danas je veoma malo empatije u narodu. I sve ide još u gorem smjeru po tom pitanju. Čak progresivno brzo. Ljudi će samo teoretski, možda isključivo pomoću vještačke inteligencije, znati šta je emocija. E, tu poezija može čudo da učini. Znate, nekada su u Grčkoj pjesnici išli ulicama, a odozgo je bacano cvijeće na njih. Ja mislim da će se vrlo brzo, možda ne za mog života, to i desiti. Zašto? Pa zato što će svi „žedni“ dolaziti na „pjesnikov izvor“ da se napiju vode, jer je nigdje neće biti. Žive pogotovo. Pjiesnik je taj koji sve vjreme od kako je nastala poezija, pa do dana današnjeg, ima pregršt džepova punih empatije, ljubavi i osjećaja za čitav dunjaluk. Čak i za neispitani kosmos. I pošto smrti nema, što kaže i Crnjanski, pjesnik je bezvremen i vanvremen i zato je najbliži Bogu. A Bog, što je Bećković rekao u svojoj poemi „Bogojavljanje“, k’o Bog, „samo ćuti i gleda“.

BORBA: Kako vidiš stanje na našoj književno-umjetničkoj sceni i imaju li donosioci odluka, naročito oni koji odlučuju o kulturi, sluha za ono što im, kroz svoja djela, poručujete?

Stanje u književnosti je katastrofalno. Ne u smislu autora. Ima puno dobrih autora, i starih i mladih. Kriza je u samoj branši. Prvo, danas vedre i oblače nekvalitetni. Kolo vode udruženja u kojima nema pola pravih pjesnika (i to sam mnogo rekao, previše ), nagrade su devalvirale 110 posto (liše par njih), promoviše se nemoral, trpaju se pare u privatne džepove i izbacuju se Njegoš i Desanka iz udžbenika. Znači, užas i katastrofa. No, i to će proći. Naravno, ne samo od sebe, ali će proći. A onda, tih koji su danas predvodnici, niko se sjećati neće. Čak ih se ni bliža familija neće sećati, jer njihovo pisanje je što i instant hrana, hot-dog, i turbo-folk…

BORBA: Koja bi bila tvoja poruka, kao nekog ko je sam i smjelo ušao u svijet književnosti, mladim autorima koji pišu, a ne objavljuju svoje radove?

Poruka mladim autorima bi bila da, prije svega, budu iskreni. Prvo prema sebi i svom djelu (i u svom djelu), a onda i prema čitalačkoj publici. Onda moraju vjerovati u sebe i u to što rade. Zatim moraju stalno da uče, da rade na sebi i da to znanje dijele sa drugima. Jer, „nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati“.