Politički i ljudski očajnik Đukanović trajno zaglavljen u ekstremizmu i mržnji

piše: Vladimir Vukićević, kolumnista BORBE

Nakon smrti Jevrema Brkovića i Bora Krivokapića, jasno je da ljudskom i političkom očajniku Milu Đukanoviću nema više ko da napiše ni elementarno pismen govor, ni autorski tekst, pa se u njihovom odsustvu ovaj olinjali, nekadašnji komunistički junoša dohvatio pernice i osmjelio da se obrati crnogorskoj javnosti, držeći lekcije prvenstveno onima koji su se borili za demokratsku i suverenu Crnu Goru. Za projekat koji je ukrao i urnisao, kao i sve čega se dohvatio, ali iskreno vjerujemo da u tom naumu nije uspio do kraja.

Dok je u onom raspalom džemperu krajem dalekih 1980tih glumio britvu po komunističkim kongresima, hajkajući i ćerajući “staro rukovodstvo“, optužujući ih da su pojeli beslatno jagnje, u glavi je imao samo jednu misao: kako da on, njegov brat i njegova sestra pojedu cijelu Crnu Goru, opljačkaju je do kosti, podređujući je kompletnu sebi i svojim ličnim interesima, tretirajući i nju i građane kao lične konje.

U današnjoj Crnoj Gori, razvaljenoj u svim oblastima, koju nam je ostavio u nasleđe politički i ljudski očajnik Đukanović, nema ništa ciničnije i bizarnije, nego kada on uzme pero u ruke, pa se vrati u prošlost da nam opiše bližu istoriju. On koji ni iz nehata nikada nije umio da kaže ili napiše istinu. Satjeran uza zid, svakodnevno gubeći podršku i zaglibljen u ekstremizmu i mržnji, očajnik Đukanović zapomaže i traži podršku, još samo ovaj put, daje časnu Pandorinu riječ, kune se u SKY aplikaciju, jer nas on neće izdati.

A izdao je sve i svakoga: socijalizam, Tita i SFRJ, Miloševića i SRJ, izdao je “Milovce“ u Liberalnom savezu, izdao “komite“ i “patriote“, koji ga ovih dana s pravom kunu i psuju, pa se ljudski i politički očajnik odlučio da im napiše ljubavno pismo. A nema više kome da piše, niko mu više ne vjeruje, pa ni najbliži saradnici, oni koji su i dalje na slobodi. Dok se svakoga dana steže obruč ka njemu i njegovom kriminalno-biološkom okruženju, dok se spremaju nova hapšenja, a očajnik Đukanović prodaje svoje najbliže funkcionere kao na stočnoj pijaci, niko znaven i elementarno pošten nema ni vremena ni volje da čita njegove bajke, tirade o “Liberalnom savezu koji ga ucjenjuje“, o Beogradskom sporazumu, o njegovim tricama i kučinama.

Svjestan da svakoga sata gubi makar deset nekadašnjih glasača, očajnik Đukanović na svoj odavno prepoznat bezobrazan i nevaspitan način, svu tu ljutnju i bijes naziva “zapomaganjem iz suverenističkih redova Crne Gore“, pa im još poručuje- preteći ćemo. Dok mu preostali simpatizeri u ogromnoj većini jedva sastavljaju kraj s krajem, milijarder Đukanović od njih traži podršku, kaže ništa ne boli. Ne nudi im radno mjesto, ne nudi im fabriku voća ili povrća, ne. On je razvijao biznise po Kipru, po bjelosvjetskim poreskim rajevima, za Crnu Goru nije imao vremena.

Ali, kada je u pitanju Đukanović: sve je već odavno rečeno i odavno znano. Građani su o njemu rekli sve i poslali ga na smetlište istorije. Ostao je još samo jedan korak, da ga u saradnji sa našim “međunarodnim partnerima“ spakujemo na tamno i hladno mjesto. Pa neka tamo na miru piše i odgovora na pisma svojim jovanićima, medenicama, vukotićima, neka se dobro svi međusobno izdopisuju, a većinsku Crnu Goru željnu mira i napretka, zagledanu u budućnost, ostave na miru. Snaći ćemo se već nekako i bez njih. I preteći ćemo.