Perivoje Popović za BORBU: Pohara Kuča je bila genocid, spomenik Mirku Petroviću u Podgorici podignut u inat i živima i pokojnima

Pjesnik Perivoje Popović komentarisao je za BORBU inicijativu plemena Kuči za izmještanje spomenika Mirku Petroviću Njegošu i tim povodom kazao da je normalno, obavezno i duboko ljudski da Podgorica kao ugledan glavni grad slobode podigne dostojan spomenik svojim slobodarima i svojim oslobodiocima.

„Sloboda kao blagorodno pravo i žertva (po Njegošu) Čovjekova – drugo je ili prvo i pravo ime Glavnog grada Crne Gore. Bilo je tako i kad su postajali drevna Alata, i Birziminium, u komšiluku vječnoga Meduna i Duklje legendarne. Da bi tako i kao zetsko-nemanjićka Ribnica, i kao Podgorica, i u vrijeme kad „omladina svojim radom prozvala je Titogradom“. Tako mora da bude i danas imenom i znamenjem – u glavnom gradu duhom Njegoša i Marka Miljanova osijanom i pod svetoimenom zaštitom Hristovog Prvoapostola i Jevanđeliste Marka.  Od nastanka pa do naših dana Podgorica je dala brojne blagoslovene žertve (opet, po Njegošu) za slobodu svoju, za slobodu i dostojanstvo Čovjeka – namjerno pisano Velikim Slovom. I to zaslužuje veličanstveni spomenik u ambijentu centra grada, ali prije svega u čojstvujućim dušama SVIH žitelja Podgorice“, jasan je Popović za BORBU.

Kako je kazao, vojvoda Mirko Stankov Petrović, koji je izvršio poharu Kuča a čiji spomenik danas baca sijenku na centralni podgorički trg, je otac knjaza i Kralja Nikole, cara junaka, dakle i oslobodilaca Podgorice, a Kralj u Podgorici ima izuzetan spomenik ispred Doma sadanjih vladara Crne Gore.

„(Zlo)pomenuti vojvoda Mirko, iako lično hrabar i borbeno, pa i pjesnički nadaren, nikada i ni u kakvoj prilici nije ni vidio Podgoricu, a kamo li da je lio krv ili nudio život za njenu slobodu. Jedini Petrović, prije Kralja Nikole, koji je javno kao vladar i vojevodič, ne samo kao vladika (slučaj Vladike Danila u Srpskoj, recimo) dolazio na vrata Podgorice je Vladika Rade, Pjesnik Njegoš, ali ga je krvničkom paljbom sa Tablje Bešlića k Cetinju ispratio turski neprijateljski top. („… Sve od roga Ćerića pa do Tablje Bešlića…“) – razorio ju je nešto kasnije, hrabri Podgoričanin, Zećanin, slobodar Lisičić – tablja, po današnjem, visoki balkon, stubište, terasa. ) Đule je gađalo, ali srećom nije pogodilo – Kulu, crnogorsku karaulu, u Farmacima, u kojoj se tada nalazio besmrtni genije Njegoš. Kulu je ubrzo potom lično zapalio Bećir-Beg Osmanagić, ondašnji podgorički turski prvak i crnogorski neprijatelj, a potonji Kraljev Vojvoda, samousmrćen zbog udaje sinovice za prelijepog crnogorskog oficira. Trg u Podgorici danas nosi njegovo, a ne ime čovjeka i junaka, njegovog pretka Ali-Paše“, pojašnjava Popović za BORBU.

Pjesnik za BORBU poručuje i da je jedini crnogorski visoki dostojanstvenik koji je zvanično premda samoinicijativno pohodio Podgoricu prije oslobođenja od Turaka bio vojvoda Marko Miljanović Popović.

„Đe si, Juso, grmnu ispred dvora, tvoju riječ nek sablja osnaži, evo glave koju tvoje blago po brdima kukavički traži…!“ Dakle, u mejdan-pohod turskoj Podgorici dolazio je Vojvoda Marko, a ne vojvoda Mirk – jasan je Popović.

Dodaje i da je VV Mirko Stankov možda vidio Podgricu , ali iz daljine ili pri svjetlosti popaljenih kuća i imovine kučke sirotinje i nejači ili mu se pričinila u paklu snova prosute krvi djeteta u kolijevci.

 

„Čemu onda spomenik vojvodi Mirku u Podgorici? U inat Kučima, u inat Slobodarima, u inat Ljubavi među Ljudima, u inat živima i pokojnima – strašno! Aktuelna inicijativa građana Kuča i prijatelja Kuča za izmještanje obilježja genocidu je po srcu Kuča prioritet svih prioriteta, ali je i po građanskom poimanju današnjeg prava čovječnostivraćanje dostojanstva Glavnom gradu. Zločini genocida (makar i u pokušaju) ne zastarijevaju. Istini za volju neki Kuči su dobrano doprinijeli odluci Glavnog grada za podizanje spomenika. Đulja Jovanov nije htio da nosi turski barjak na Kuče nije htio ni Iveza Vukov“, kazao je on.

Pohara Kuča je genocid, izričit je Popović za BORBU.

„Poharu je predvodio kasnije velik vojvoda sa Grahovca Mirko Stankov Petrović. Zar su kučka sirota djeca u kolijevci više kriva od mnogovjekovnog okupatora i dušmanina? Zločin genocida ne zastarijeva kao što ne zastarijevaju ni rane poklane djece, djevojaka, trudnica, majki, nejači.. Kao što ne zastarijevaju ni grdne greške koje nastaju u inat svome narodu – pobjednicima ili pobijeđenima – svejedno“, jasan je Popović za BORBU.

Nadalje, Popović pominje ko su sve bili savremenici Pohare Kuča

„Apostrofiramo: veliki vojvoda Mirko Stankov Petrović („…do podne sam pobio -50- pedesetoro“ – iz depeše; objavio Dušan Vuksan ), Marko Miljanov Popović, Ilija Zlatičanin Čiča, Marko Bojov Rašović, Trifun Đukić … Gerhard Gezeman, Vuk Popović, prof. dr Dušan Ičević ( „Čojstvo“, Medeon, Podgorica, 2017, str. 73-82) i dr. neposredni su ili posredni svjedoci, savremenici ili nepristrasni tumači gorke teme o kojoj je i ovdje riječ – njihova kazivanja, u ozbiljnom i dobronamjernom dijalogu, ne mogu da se dovedu u pitanje. Da psuje, pljuje, grdi, vrijeđa, izmišlja, lažika i sl. danas može svako i svašto, ali to ne doprinosi ljudskoj pravdi i dostojanstvu. Pogotovu ne onima kojima „tragovi smrde nečovještvom“, zaključio je Popović za BORBU.