Piše: Predrag Petrović, politički analitičar
Proteklih dana sa rezervne klupe DPS sa satelitima ispraća jednog po jednog visokopozicioniranog kadra bivšeg režima za Spuž, a strah da se ne dođe do vrha piramide upalio je sve alarme.
Đukanović i Lazović su imali velika očekivanja od klupe za rezervne igrače, ali stvarnost je sasvim drugačija, jer njihov cilj da u pogodnom trenutku postanu vlast, ostaće samo mrtvo slovo na papiru.
Njihov plan je propao i SDT je počeo sa hapšenjem krupnih riba, istina sa prličnim kašnjenjem, jer su građani očekivali da se ovi procesi dese još za vrijeme Krivokapićeve Vlade.
Vrh bivšeg režima, koji je ogrnut zastavama prikrivao svoju pljačku i nepočinstva, sada je prinuđen da zastave zamjeni prugastim odijelima, a Živković, Eraković, Nikolić, Huter odapinju otrovne strelice prema Tužilaštvu, parlamentarnoj većini, medijima.
Revoltirani su jer osjećaju se kao prevareni i iskorišćeni i za očekivati je da će ubrzo svoju srdžbu usmjeriti i prema Milojku Spajiću, jer su na njega bacili sve karte.
Uzalud su prethodnih mjeseci igrali lik Nušićevog sreskog špijuna Aleksu Zunjića, bili glavni zaštitnici i tumači poštovanja koalicionog sporazuma parlamentarne većine, uzalud su izučavali statut NSD, ali kada su im pali Zoran Lazović, Milivoje Katnić, Jelena Perović pokazali su svoje pravo lice, jer ,,vuk dlaku mijenja ali ćud nikada“.
Procesi su nezaustavljivi i DPS sa satelitima se guše u blatu koje su sami stvorili, a parlamentarna većina mora da se fokusira na nastavak ubrzanog puta ka EU i izgradnju međusobnog povjerenja i pomirenja.
Naravno da će DPS sa satelitima i dalje pokušavati da napravi razdor u parlamentarnoj većini.
Raznim inicijativama za sponzorstvo i rezolucijama pokušava se ponoviti slučaj ,,Leposavić“ što predstavnici stranaka koje zastupaju Srbe u Crnoj Gori ne smiju nikako dozvoliti.
Nema sumnje da je na rukovodstvu koalicije ZBCG, za koju glasa najveći broj Srba u Crnoj Gori, najveća odgovornost i da u ovome trenutku nemaju pravo na grešku.
Teška borba sa bivšim režimom i pretrpljeni teror od Đukanovića, Katnića, Medenice ii Lazovića ne smije se prosuti tek tako.
Prosrpski glasači dijele nepodeljeno mišljenje da se teške bitke koje su vođene sa pozicija opozicije ne bi imale smisla da se sada njihovi politički prvaci sa pozicija vlasti pravdaju onima koji su ih progonili.
Floskule da se Andrija Mandić bori da sačuva fotelju predsjednika Skupštine djeluje groteskno, jer ako je neko na političkoj sceni u Crnoj Gori mogao da se proda bivšem režimu, i da ga pri tome ne pitaju za cijenu, to je on.
Mogao je Andrija Mandić danas da nema sijedu glavu, da je 2013. godine prihvatio fotelje u Vladi Mila Đukanovića, ali čast i obraz nemaju cijenu.
Očigledno da svi oni koji pominju fotelje pokušavaju da tom provokacijom oni zauzmu te fotelje. Njih boli činjenica da jedan Srbin se u kratkom periodu predstavio kao najbolji i najuspješniji predsjednik Skupštine, da Milutin Đukanović, Mladen Mikijelj, Mijo Lekić i ostali su daleko nadmašili svoje prethodnike na funkcijama na kojima se nalaze, a da Nikšić, Pljevlja, Zeta, Mojkovac pod vođstvom mladih političara ZBCG snažno koračaju naprijed.