Miloš Vojinović za BORBU o stradanjima građana Crne Gore u II svjetskom ratu: Braća su ubijala braću

Istraživač i publicista Miloš Vojinović u izjavi za BORBU govorio je o žrtvama Drugog svjetskog rata, crnogorskoj odstupnici ka Zidanom mostu, kroz Liješko polje i Jasenovac. Vojinović, inače predsjednik NVO „Društvo za istorijska istraživanja, tvrdi da je to društvo zapazilo da u ratovima vođenim u dvadestom vijeku nijesu publikovani podaci o ljudskim gubicima Crne Gore ili su podaci nepotpuni.

„Unazad petnaestak godina dali smo se na istraživanja arhivske građe. Prikupili smo podatke o gubicima u balkanskim ratovima i 2020. godine štampali SPOMENICU ZA OTADŽBINU-LJUDSKI GUBICI CRNE GORE U BALKANSKIM RATOVAIMA, sa podacima za oko 5500 smrtno stradalih lica i oko 14000 ranjenika i bolesnika. Drugi svjetski rat zauzima posebnu temu u radu Društva. Ovo sa razloga što se zvanično operiše sa lažnim, netačnim podacima. Sa prostora Crne Gore tokom rata stradalo je oko 50000 njenih građana dok državna komisija za ratnu štetu navodi da je tokom rata poginulih i nestalih bilo 40446″, kazao je Vojinović za BORBU.

Kako je kazao za naš portal, državna statistika iz 1946. godine prikazala je 22.044 u ratu stradalih građana Crne Gore, i to: od (ruke) Njemaca 9498; od Italijana 5692; od četnika 5842; od Albanaca 635; od ustaša 584; ostali 225.

„Zvuči nevjerovatno, da pobjednici, čiji su kadrovi obrađivali statističke podatke, nijesu ubili ni jednog građanina Crne Gore. Očigledno je da se radi o netačnim podacima unijetih sa ciljem da se izbjegne odgovornost za sopstvene zločine i da se ratna šteta naplati od Njemačke «jer su izgledi da saveznici namjeravaju da isključe Italiju iz plaćanja reparacija», kako je zaključeno na sjednici Ministarskog savjeta DFJ održanoj 09.09.1945. godine u Beogradu. Zvanično su objavljena imena svega 18.573 u ratu stradalih građana Crne Gore koji su svrstani u «Crnogorske antifašiste»“, kazao je Vojinović za BORBU.

Dodaje da su članovi Društva štampali više publikacija sa tematikom iz Drugog svjetskog rata.

„Godine 2021. štampali smo publikaciju ODSTUPNICA – ZLI PLODOVI TITOISTIČKOG BRATOUBILAŠTVA. U njoj smo sabrali podatke za oko 12.000 lica koja su početkom decembra 1944. godine krenula na „zli put“ kako se u narodu naziva kolona nesrećnika koja je pošla na put bez povratka. U Rudom je na Božić 1945. godine izvršena reorganizacija vojske koja je svrstana u tri divizije čije je brojno stanje iznosilo oko 8.000 vojnika. U različitim izvorima barata se podacima da je iz Crne Gore pošlo između 13000 i 17000 lica. Dio tih lica, uglavnom sa primorja i Zete, oko 400-500 stradali su od smrzavanja ili tifusa tokom odstupnice kroz Bosnu i Hrvatsku. Sve vrijeme odstupnice partizani su napadali isturene djelove kolone. Dolaskom u Bosnu, održana su dva sastanka između štabova Pavla Đurišića i Draže Mihailovića, 8 i 15. marta 1945. godine. Draža je zahtijevao da se vojska prebaci u Srbiju gdje bi u malim grupama pristupili gerilskom ratovanju protiv partizana. Ovo Dražino naređenje nijesu prihvatili Pavle Đurišić, Petar Baćović (komandant hercegovačkih četnika) i dio komandanata koji su sa Dražom stigli u Bosnu. Došlo je do razlaza. Različitim putevima krenuli su ka istoj golgoti“, objašnjava Vojinović za naš portal.

Da bi se oslobodio ranjenika i bolesnika koji su usporavali pokret kolone, navodi on, Đurišić je preko ovlašćenih predstavnika, 16. marta 1945. godine u Zagrebu zaključio sporazum sa predsjednikom tzv. Crnogorskog Državnog Vijeća u Zagrebu, Sekulom Drljevićem koji je 22. marta izdao dnevnu zapovijest:

„Hrvatske vlasti su na različitim lokacijama preuzele 3 grupacije ranjenika i bolesnika. Tačan broj se ne zna ali se procjenjuje da ih je bilo do 2000. Za neke od njih pouzdano se zna da su smješteni na liječenje u bolnicama u Zagrebu dok je sudbina većine uglavnom nepoznata. Postoje saznanja da su neki od njih zatečeni u bolnicama prilikom ulaska partizana u Zagreb i da su doživjeli sudbinu hrvatskih bolesnika. Pavle Đurišić nije se držao sporazuma zaključenog sa Sekulom Drljevićem zbog čega je uslijedio napad ustaša tenkovima i pješadijom na prostoru Podnovlja-Lijevča Polja koji je trajao od 4-7. aprila 1945. godine. Istovremeno, četničke snage bile su napadnute od partizana sa Kozare. Granatirani su dalekometnim haubicama kakve su na tom prostoru imali samo Njemci. Partizani su u selu Majevac napali na bolnicu i usmrtili sve ranjenike. Prvo su u učionice gdje su bili smješteni ranjenici bacili bombe, a preživjele su dotukli bajonetima. Broj poginulih na Lijevča Polju u borbi od 4-7. aprila 1945. godine kreće se između 300-400 uglavnom vojnika i u manjem broju naroda“, objašnjava on.

Prema „Dnevnom izvešću Glavnog stožera oružanih snaga Hrvatske“ broj 96/45, vjerovatno od 9. aprila 1945. godine, od 4 do 8. aprila 1945. godine ustaškim snagama predalo se 9087 crnogorskih četnika dok je 2300 Hercegovaca, Srba Bosanaca i crnogorskih četnika prešlo na istočnu stranu rijeke Vrbas, tvrdi on i dodaje da  zarobljeni četnici nisu razoružani od ustaša već su u isprekidanim kolonama dopraćeni u logor Stara Gradiška.

 

„Jedinicu koja je sa Pavlom Đurišićem napustila Lijevče Polje činili su zdravi i najbolji borci naoružani uglavnom automatskim oružjem. Ova grupacija zadržala se na prostoru ka Banja Luci kako bi, ako se ukaže potreba mogla priskočiti u pomoć vojsci i narodu koje su ustaše dopratile u Staru Gradišku. Ustaške vlasti i Sekula Drljević pratile su kretanje Pavla Đurišića sa odredom od oko 1000-1200 boraca. Đurišić je ovu grupaciju podijelio na dvije jedinice. Jedna se očigledno predala partizanima i završila u logoru Teslić i dr. a sa Pavlom je ostalo oko 600 boraca“, pojašnjava Vojinović.

Dodaje i da je Sekula Drljević u više navrata slao pregovarače nudeći Đurišiću da se priključi vojsci i narodu u Gradišci.

 

„Pavle je na kraju pristao i sa jedinicom u večernjim satima, 21. aprila stigao u logor Stara Gradiška. Doček u Gradišci je bio bratski a trpeza kao u mirnodopsko doba. Vojska se okrijepila i okupala. Pavle je sa pratnjom i dijelom oficira dobio konak u posebnom dijelu logora za oficire. Prevara je uspjela“, objašnjava Vojinović.

Ujutru je, dodaje on, Pavle sa pratnjom osvanuo zaključan u paviljonu a pratnji je preko noći pokupljeno oružje.

„Cijevi mitraljeza na zidovima utvrđenja bili su okrenuti ka četnicima, a na kapiji su brektali tenkovi. Tokom dana neizvjesnost se smirila. Neki oficiri su prozivani, navodno pred komisiju za raspored na nove dužnosti, Jedni su izlazili nazad među vojsku, a drugi su zadržavani. To je zapravo bio Sekulin prijeki sud koji su činili Vukosav Drljević, Boško Agram i inženjer Dušan Pavlović iz Podgorice. U poznim večernjim satima, Pavle Đurišić sa dijelom nacionalnog rukovodstva Crne Gore i oficirima, sprovedeni su do Save gdje su ukrcani na brodicu kojom su prebačeni u logor Jasenovac. Prema nepouzdanim podacima na kaznu smrti osuđeno je između 150 i 300 lica. U Jasenovcu su predati ustašama radi likvidacije. Neki su uspjeli da prežive i svjedoče o kraju Pavla Đurišića i rukovodstva. Najpouzdanija je verzija da su u grupama izvođeni pored Save gdje su bili strijeljani iz automatskog oružja. Prema spisku koji se nalazi u ODSTUPNICI, u logorima Stara Gradiška i Jasenovac od strane ustaša likvidirano je 124 lica“, pojasnio je Vojinović.

 

Preostali četnici i narod u Gradišci, objašnjava publicista, su svrstani u tri divizije na čijem su se čelu nalazili Sekulini komandanti koje su različitim maršrutama krenule ka Sloveniji i Austriji.

Njihova sudbina u Sloveniji je uglavnom poznata.

– U inostranstvo je emigriralo oko 1000 lica.
– Vratilo se u mjesto rođenja oko 1500 lica (žene, djeca i starci iznad 60 godina)
– Likvidirano od pripadnika NOVJ u Sloveniji oko 8000 lica.

„Naredbodavci likvidacije u Sloveniji su poznati. Tako krupnu odluku mogao je donijeti samo vrhovni komandant. Sprovodili su je njemu podrđeni komandanti u Sloveniji. Zarobljene četnike i narod u Sloveniji likvidirali su izabrani borci NOVJ iz Crne Gore. Braća su ubijala braću“, zaključio je Vojinović za BORBU.