Miločerske meditacije: Vraćanje Kraljičine plaže Karađorđevićima je povratak Crne Gore na svjetsku aristokratsku turističku mapu!
Piše: Ivan Milošević
Miločer lijek za oko i dušu! Kao da je dio nekog nebeskog carstva pao sa tih visina na crnogorsku obalu i ušančio se u Miločeru! Ukoliko je negdje more, obala, odnosno duh i tijelo, jedinstveni, onda je to u ovom mjestu. U Miločeru ne znaš da li si na zemlji ili si zalutao u neki drugi, ljepši svijet. Na ovom parčetu crnogorske obale diše neka mistika, neka misterija duha i tijela, kamena i prirode, Boga i čovjeka. Kada vidiš Miločer i tu nadaleko poznatu Kraljičinu plažu osjetiš da ovaj svijet nije kraj svijeta, da mora postojati neka viša stvarnost, da mora postojati neka vječna idila koja čeka svoje stanovnike, namjernike i duhovne lutalice! Na Miločeru jedno postaje Jedno i to u pravom smislu. Oslikano, nacrtano i darovano čovjeku da uživa u pogledu, tajanstvenom miru stoljetnih borova i plavom bistrom moru na čijem dnu kao da je ispisana neka tajanstvena azbuka!
Neću o tome da je ovaj tuistički kompleks koji pripada Svetom Stefanu zatvoren. Neću o tome da je prirodni dragulj crnogorskog primorja prepušten sam sebi, ali i da uprkos tome sija svojim sjajem. Neću o tome da je Miločer, kao i Sveti Stefan, bruka ove vlasti, a posebno kriminalaca iz DPS-a, koji su ovaj dio crnogorske obale prodali. Kao da su prodajom Svetog Stefana i Miločera prodali svoju dušu i to ne bilo kome, nego onom dvorogom papkastom stvoru čije debelo crijevo nema kraja!
Ali, hoću o tome šta bi ovo mjesto moglo da bude. Zašto se Miločer ne vrati onima koji su ga kupili, otrgli od onoga svijeta i naumili da ga pokažu svijetu? Zašto se Miločer ne vrati Karađorđevićima, srpskoj dinastiji koja danas ima svoje legalne potomke, a koji su u rodu sa brojnim evropskim dinastijama? Zašto Miločer ne postane ljetovalište evropskih prinčeva i princeza, kneževa i knjegina, dvorskih dama i dvorskih pajaca? Zašto se ne upiše na aristokratsku turističku putanju i postane nezaobilazno mjesto za odmor i povratak u slavnu prošlost evropske aristokratije, kojoj pripadaju i Karađorđevići? Zašto Miločer ne bi bio meta svih evropskih medija i luksuznih časopisa sa čijih bi se stranica smiješili princeze i prinčevi sa evropskih dvorova okupani čarima Kraljičine plaže i Miločera?
Decenijama kukako kako da privučemo visokoplatežnu turističku klijentelu (ružnog li izraza). I to radimo tako što ljudima iz tog društva kažemo da smo kao oni i da imamo sve što i oni imaju. Međutim, oni neće da idu tamo gdje je sve kao kod njih, žele da vide nešto drugo, različito, nešto što oni nemaju. A oni nemaju Sveti Stefan, Miločer, Kraljičinu plažu, nemaju ni svoju dinastiju, kao što je Srbi imaju i uvijek su je imali! Zar vraćanje Miločera Karađorđevićima ne bi bio početak povratka ove nesrećne države svome temelju, svome smislu i istorijskom postojanju?
Iako o Miločeru danas niko ne brine, brinu o njemu ljudi koji ovdje dolaze. Kraljičina plaža je otvorena za sve i na plaži je staro i mlado, obični suncobrani, peškiri, sendviči i po koji čamac. I gle čuda! I ti, kako ih zovu, paradajz turisti u Miločeru se ponašaju aristokratski. Juče nijesam vidio da je plaža puna smeća, da se na plaži okreće roštilj, a da su u hladovini borova razapeti šatori ili kamp oprema. I obični ljudi kada dođu na Kraljičinu plažu ponašaju se kraljevski! Ne bacaju smeće naokolo, ne viču i ne gaze po travnjacima i ne sede u hladovini zatvorene rezidencije Karađorđevića. Kupaju se u bistrom moru i kao da sriču slova sa tajanstvene azbuke sa dna mora kod Miločera i dive se prirodnom dragulju. Kao i da ljudi ovdje postanu nekako bolji i vode računa o bontonu! Istina, nema tuševa, ali ima ih stotinjak metara dalje, kod Svetog Stefana, pa taman da čovjek prošeta ovim turističkim i prirodnim crnogorskim rajem!
Kada će se Miločer vratiti sam sebi, odnosno svima nama i Karađorđevićima koji su ga i kupili?
(Srpska24)