Milačić: Mrtvom djecom se ne ispisuju pobjede

Prije dvadeset jednu godinu ubili ste Juliju. Ubili ste Oliveru. Ubili ste Miroslava. Ubili ste Milku, Vukića i Manojla. Pokušaliste da ubijete Murino. 

Murino, mirnu i uspavanu varoš na početku plavske opštine, koje je 30 aprila 1999-te godine živjelo poslednji dan svogmira. Iako je buktio NATO rat sa neba, nikom kriva murinskazemlja budila je tog jutra svoje, koje je od rata sakrila, spokojnašto je nedodirljiva za mržnju, nedodirljiva za nepravdu. Nedodirljiva za tuđe nebo.    

Šta ste to vi, NATO aveti, tražili u takvom parčetu skladaprirode i života?    

U blizini nije bilo vojnih objekata, kako ste ih 1999-te godinenazivali – takozvanih vojnih ciljeva koje ste nišanili boreći se raketama, sakriveni daleko od nas. Tako, uvijek sakriveni, avionima vodite kukavičke ratove. 

Vi vodite ratove bez obajve rata, vodite ratove protiv svijeta u ime svijeta, vi ratovima ne pobjeđujete jer vaša vojska nemanaciju, nema dušu kojom spašava nešto svoje, vi ratujeteravnodušno, vaša vojska je stroj stotona hiljada poremećenih iničijih ljudi, jer samo ničiji čovjek može biti dio vas.     

Dok su nas prelijetali vaši avioni, a po nama padale raketnebombe, u Murinu nisu postojale ni sirene za uzbunu da ihopomenu da je zlo u blizini, da se sklone, da se zaklone negdje, od vas, vječitih okupatora tuđeg kopna, tuđeg neba i tuđihživota.  

Nakon što vas je pilot francuskog aviona upozorio da meta u Murinu nije vojni objekat već civili, sa sedamnaest projektilaipak ste gađali kameni civilni most i raskomadali naše ljude za zlo svjetskog vašeg.   

Ubili ste nam Juliju, Oliveru, Miroslava, Milku, Vukića iManojla, a nikada niste ni objasnili zašto su oni stradali. A kamoli odgovarali. Ubili ste ih tek tako, za vas, jer vi takoubijate. Ubijate da od ljudi napravite biste vašeg zla.Ubili steJuliju, Oliveru i Miroslava.

Njihova tijela raskomadali rutinski, da ih roditelji moguprepoznati jedino po komadima odjeće ili obuće, toliko je roditeljima od njih ostalo. Od Julije, Olivere i Miroslava ostaviliste ruševinu, da ih više njihovi ni mrtve ne mogu naći, da ihmrtve ne mogu poljubiti, da ih se ni mrtvih ne mogu nagledati.     

Niste znali, ravnodušno sa nama ratujući, dok je neki vaš vojniksjedio u kabini, upirući prstom u dugme za smrt, da ispali raketuu zemlju koju nikada nije vidio i koju nikada neće vidjeti, nisteznali i nećete nikada: mrtvom djecom se ne ispisuju pobjede. Djecom se ne umiruju ratovi u kojima nikada niste bili. U smrtidjece umiru svi živi.

Tragovi te djece ostaju u vama. Pronaćićete oči Miroslava, Olivere i Julije u očima vaše djece. Šta ćete im tada reći, kadaste ih jednom, za sebe, ubili. Vi imate novac da kupite razumekoji su spremni da ga prodaju za niske cijene svoje savjesti, takoste kupili podršku izdajničke crnogorske vlasti i ostalihzagovornika vašeg NATO svijeta i vašeg NATO pakla. 

Ali nešto vašim prljavim novcem ne možete kupiti nikada: to da zaboravimo Murino. Murino, koje će vječno ostati spomenikprotiv vas. Zemlja u koju nećete moći ući ničim. Murino je danas duša Crne Gore. I dok vi, NATO vojnici i zagovornici, letite avionima nekoliko kilometara od zemlje i dalje ste pod nebom koje će vam šapnuti riječi velikog Aleksandra Makedonskog: niko me na svijetu nije pokorio osim mene. 

Rećiće vam to i oči vaše djece, kada se zagledate u njih, iakotoga nesvjesno, tamo ćete vidjeti Miroslava, Juliju i Oliveru.  U njima su zaspali, tu stanuju i neka ih njihovi roditelji potraže čaki u vašoj djeci kada ste njihovu ubili.       

Niste imali hrabrosti da se sa neba spustite na našu zemlju. Da tu, na kopnu, objavite i vodite rat, ratujete oči u oči saroditeljima poginule djece i našim vojnicima. Znali ste da bisteprošli kao na Košarama i Paštriku, kao što prolaze sve vojskekoje diraju tuđe zemlje i tuđa ognjišta, pa ste pobjegli pod nebo, da iz daljine vodite rat. 

Vi ste ljudi Tomahavk hrabrosti, Tomahavk slobode i Tomahavkistine. Vi niste ljudi. Vi ste ništa civilizacije.  

Dvadeset jednu godinu bolujemo Murino. Dvadeset jednugodinu vas prate duše naših jer se duše ne pobjeđuju oružjem ibombama. One će vas sačekati na mostu neba, kada i vi prođete. Tamo, gdje ćete ostati potpuno sami. Na mostu jeze. Na mostunašeg Murina.