Medojević: Ne može država da opstane ako su nove patriote” radije spremne da poginu za kilo “bijelog” ili “žutog”!

piše: Nebojša Medojević

Kada mi je, jedan moj prijatelj, poznati međunarodni ekonomski ekspert prije desetak godina, preporučio knjigu Lorensa Harisona “Nerazvijenost je stanje duha –slučaj Latinske Amerike” bio sam veoma skeptičan, jer se radilo o bivšem službeniku USAID, organizacije koja je javnosti bila prepoznata kao produžena ruka američke administracije i njene zvanične politike.

Srećom, na jednom ljetnjem odmoru, počeo sam da čitam tu knjigu, koja se bavila uticajem kulture i sistema vrijednosti na ekonomsku nerazvijenost zemalja Latinske Amerike.

I zaista da li naše opšte prihvaćene vrijednosti, stavovi, vjerovanja koja preovladavaju u društvu utiču i kako na ekonomski razvoj i prosperitet društva? Ako utiču negativno, šta možemo uraditi i kako, da bi se desila kulturna promjena, da bi odbacili neke neproduktivne i antirazvojne stavove i vjerovanja i prihvatili neka nova koja pomažu prosperitetu društva.

Nacije kroz istoriju prolaze kroz iskušenja i krize i od načina kako nacija odreaguje na izazove krize zavisiće i njen ekonomski prosperitet i razvoj. Upravo od vitalnosti i utemeljenja pozitivnog sistema vrijednosti medju članovima zajednice, zavisiće i način i posledice suočavanja nacije sa izazovima krize.

Nema dileme, da je slom socijalizma, rat i raspad države jedna velika istorijska trauma koja je dovela u iskušenje naš sistem vrijednosti, naše stavove, vjerovanja i bitno uticala na ponašanje pojedinaca. Nažalost, sada poslije 25 godina tumaranja po hodnicima tranzicije, čini se da se može zaključiti da naš sistem vrijednosti nije izdržao iskušenja tranzicije i da sada imamo drugačija vjerovanja i stavove i moralne sudove  prema nekim vrijednostima, nego što smo to imali 1989.godine.

Ovdje ću ostaviti po strani kolaps komunističke ideologije i sve društvene traume, antagonizme i konflikte koje je to proizvelo, već ću samo istaći promjene o stavovima oko nekih fundamentalnih  vrijednosti.

To su vrijednosti u koje vjerujemo, koje opstaju i za koje smo spremni, da se borimo, da ih branimo  i da se žrtvujemo. Ove vrijednosti prihvatamo, bez obzira što nam ne donose neku opipljivu materijalnu korist. Recimo, patriotizam, porodica, poštenje, pravda, ljubav, čast i sl.

Nasuprot ovih, postoje i vrijednosti koje prihvatamo samo zato što nam donose neku korist i zbog te koristi spremni smo da se odreknemo onih fundamentalnih vrijednosti  u koje vjerujemo. Recimo, novac, karijera, status u društvu, funkcija, posao…

Ako je sistem vrijednosti jedne nacije takav da se ekonomski razvoj postiže isključivo dominacijom ovih instrumentalnih vrijednosti koje donose materijalanu korist, onda će taj ekonomski razvoj biti kratkoročan, limitiran i neodrživ. Ekonomski razvoj postaje održiv kada ljudi nastavljaju da se trude, rade, takmiče, ulažu i kada zadovolje svoje osnovne materijalne potrebe.

Sve ekonomske vrijednosti su instrumentalne. Ali ako novac, profit, karijera postane cilj sam za sebe, onda nacija počinje da prihvata žrtvovanje onih starih opštih vrijednosti zarad dostizanja ovih novih cijeva. Ekonomski razvoj nije samo pitanje ekonomskih vrijednosti, već postaje i pitanje morala. One nacije koje uspiju da ostvare ekonomski razvoj ne razarajući moralne obrasce tj. sistem vrijednosti, uspjevaju da premoste problem odnosa izmedju kratkorocnih i dugoročnih troškova i koristi, koji je jedan od najtežih izazova tranzicije.

Vladajuća oligarhija u Crnoj Gori je na samom početku tranzicije, odbacila postojeći sistem vrijednosti, ocjenjujući ga kao retrogradni i kao prepreku modernizaciji i razvoju. Režim je iskoristio opštu ideološku konfuziju nakon pada Berlinskog zida i vakuum nakon pada komunizma da čitav sistem vrijednosti proglasi retrogradnim i opasnim. Sa prljavom vodom komnizma bacilli su i “dijete” naših moralanih vrijednosti.

Odjednom je promovisan izopačeni, vještači sistem moralnih normi zasnovan na krajnje pojednostavljenom ekonomističkom principu “Moralno je sve što donosi dobro meni, mojoj grupi, partiji, porodici”.

afijaški moral. Za pripadnike mafije nije moralno ako reketirate, silujete, prebijate, drogirate i pljačkate pripadnike svoje mafijaške organizacije tj. familije. Ali je moralno, poželjno i potpuno prihvatljivo da to radite drugima koji nijesu pripadnici vaše familije.

Na hijerarhiji moralnosti, najveći stepen je altruizma i samoprožrtvovanje (moral svetaca i mučenika), a najniži nivo je kriminal- nepoštovanje prava drugih i zakona.

U Crnoj Gori se iskristalisala dva odvojena svijeta. Jedan je formalni svijet regulisan Ustavom i zakonima koji poštuju najviše standrade demokratije i vladavine prava na pairu, a drugi je realan svijet ošte nemoralnosti hipokrizije. Realni svijet funkcioniše po zakonima džungle, zakonima najjačih koji su iznad formalnih zakona i jači od države.

Mafijaški režim godinama je stvarao kult ličnog profita, bestidne halapljivosti i sebičnosti. Sve što je donosilo profit vladajućem klanu bilo je predstavljano zajednici kao moralno i pozitivno društveno ponašanje. Šverc, korupcja, kriminal, prostitucija, privatizacione pljačke, zatvaranje fabrika, prevare, pranje novca,  poltronstvo, špijuniranje ,politička lojalnost, slijepo služenje postali su temelji “novog morala”.

“Novi moral” je dodatno zacementiran tobožnjim zaslugama za obnovu državnosti, pa je aktuelni režim učinio sve da čin glasanja gradjana, pretvori u svoj nepresušni izvor politčke moći i vlasti. Tako je jedan demokratski čin izjašnjavanja gradjana kidnapovan od mafije na vlasti koja pokušava da ga predstavi kao svoj Sveti Gral – vječni izvor života i političke moći.

Tako je mafijaški režim pokušao da ovaj antimoral ili “novi moral” ugradi u temelje države i da na taj način izgradi državu Crnu Goru kao privatnu državu u kojoj vladaju primitivni zakoni jačeg. Takva država se gradi na muljevitom tlu, bez temelja i dubokih stubova stabilnosti. Država koja nije utemeljena na sistemu vriednosti za koje smo spremni da žrtvujemo svoje živote, nije održiva i nije stabilna.

Sjetimo se nesrećne sudbine Kraljevine Crne Gore i Kralja Nikole.

Država mora biti zasnovana na vrijednostima koje ćemo svi željeti da branimo jer one predstvaljaju naš način života, duh nacije i smisao države. Država je zbog naroda, a ne narod zbog države.  Država je vječna, sve dok su joj djeca vjerna. Da li država može da opstane, ako niko nije spreman da pogine za nju. Da li država može da opstane, ako su ove “nove patriote” radije spremne da poginu za kilo “bijelog” ili “žutog” ili u nekoj pljački zlatare, a državu vole i poštuju samo onoliko koliko im ta “ljubav” i taj “patriotizam” donosi materijalne koristi.

Zato je vrijeme da se odbaci lažni “novi moral” jer je Crna Gora opstajala u najtežim istorijskim trenutcima, isključivo što su Crnogorci vjerovali u neke više vrijednosti i ideale, jer su branili svoj način života, svoju kuću, svoj obraz, porodicu, svoju sirotinju, svoj grumen zemlje, svoju vjeru, svoje svetinje i slobode. Sve skupa to je za njih bila država Crna Gora.

A ginuli su jer su vjerovali u te vrijednosti. I sve dok su vjerovali država Crna Gora je postojala i opstajala.  Čim su prestali da vjeruju i kada su posumnjali u ispravnost svojeg vejrovanja i kada su vidjeli da Kralj Nikola i dvorjani ne dijele isti sistem vrijednosti, nestalo je i Crne Gore.

Mi nemamo potrebe da poslije stotina godina, mijenjamo odnos prema temeljnim fundametalnih vrijednostima, na kojima je nastala, razvila se i opstajala Crna Gora vremenima najtežih istorijskih iskušenja.

Naš sistem vrijednosti je utemeljen na hrišćanskim vrijednostima, na kojim je nastala i moderna evropska civilizacija i taj sistem vrijednosti treba da obnovimo, da ga čuvamo, prilagodjavamo izazovima modernog vremena i da ga ostavimo generacijama iza sebe.