U odgovoru gospodina Brkovića – koji me je, u izvjesnoj mjeri, nasmijao – vidi se kako je umnoj patnji nestasao posebno jer jednako tretira Dositejev prosvetiteljski duh, na koji se naša narodna poezija nadovezuje, i Konstatinovićev duh samoporicanja u okviru koga se dezertira iz sudbine i postojanja sopstvenog naroda. Mnogi su to uradili neuspješno a gospodinu Brkoviću bismo mogli da priznamo da je on to uradio sa uspjehom s obzirom na to da je, na obostrano zadovoljstvo, istakao da ne pripadamo istom narodu, kazao je predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević.
Podsjećamo, jutros je tkz. kolumnista Balša Brković posvetio još jednu kolumnu predsjedniku opštine Nikšić Marku Kovačević.
Kako Kovačević navodi, ne zna kako u Udbi funkcionišu ali vidi da gospodin Brković zna i to je u redu.
„Ono što ne zna, a tiče se književnosti, pokazuju makar dva delikta koja Brković pravi od kojih je pogrešno citiranje Ćosićevog romana ,,Deobe“ onaj manji. Ovaj drugi se tiče pogrešne pretpostavke da su meni lično daleki Dositejevi nacionalni nazori, a on je, u svom poznatom „Pismu Haralampiju”, 1783. u Lajpcigu, lijepo istakao kako djeluje „na polzu svoga roda”, piše čisto „srpski da ga mogu razumjeti svi srpski sinovi i kćeri od Crne Gore do Smedereva i do Banata” a obraća se svim „Srbljima od Adrijatičeskoga mora do reke Dunava”. To što pogrešno citira Dobricu Ćosića, i to što ne razumije Dositeja, to je očekivano. Međutim, on u svom odgovoru potom kaže kako je sve na svome mjestu jer sam ja odabrao Marka Kraljevića, a zapravo su se on i urednik portala sami zapetljali u tu priču i mog poznatijeg imenjaka pomenuli prvi – valjda je u pitanju zov predaka. Ipak narodno pamćenje i klasičnu književnu vrijednost naše narodne poezije ne bih potcjenjivao onoliko koliko to Brković čini. Naša epska tradicija šalje duboke poruke kao i pjesma koje su se oni sami uhvatili, a koja govori o otporu tiranima, tako da je izbjegavanje odgovora na ključno pitanje „Ko gazi oranje?” izbjegavanje da se prizna greška u postavci koju su napravili. Nije to tako strašno“, jasan je Kovačević.
Dodaje da kao što ne bi bilo strašno tretirati činjenicu da je neko dobio prijetnje po svoju i bezbjednost svoje porodice i iskoristio zakonske mogućnosti da sebe i porodicu od toga zaštiti.
„Svjesno zanemarivanje ove činjenice znači odobravanje takvog djelovanja prema meni i mojoj porodici. Da li smo Marko Kraljević, jedna od najznačajnijih ličnosti ne samo u našoj književnosti (jer su o njemu tolike pjesme ispjevali i Bugari i Makedonci, a njegovu nadnacionalnu i kosmopolitsku prirodu ne razumiju provincijalni duhovi), sa kojim me portal Vijesti kroz svog urednika i kolumnistu poredi, i ja vazali, neka to zaključe drugi. Tužni nismo dok god imamo onaj osmijeh o kom piše Margerit Jursenar, prva žena član Francuske akademije nauka i umjetnosti, a koji je, po njenom mišljenju, falio Ahilu u „Ilijadi“ – osmijeh Kraljevića Marka.