Ko to tamo pjeva?

Piše: Emilo Labudović

Narodno iskustvo davno je došlo do zaključka da „ko pjeva – zlo ne misli“, ali ni narodna nije bez ostatka sveta, jer ima i pjesama i pjevača kojima se zlo pripisuje i prije nego zinu. Kažu da svako vrijeme ima svoje „zabranjene“ pjesme i cenzore koji „crvenim“ podvlače šta smije da se pjeva a šta ne, a kriterijumi ne zavise od kvaliteta pjesme, njene istorijske, prostorne i vremenske dimenzije već isključivo od procjene „ocjenjivača“. Do demokratskih promjena, ekskomunikacija neke pjesme imala je snagu zabrane za čije se kršenje moglo zaglaviti i u najbližoj apsani. Pri tome, „zabrana“ nije ni morala biti ozvaničena i ozakonjena nekom formalnom normom. Mnogo češće se to rešavalo šapatom, verbalnom porukom da se to ne smije jer se ne dopada „onima gore“, smjenom sa položaja, partijskom kaznom, pa sve do zatvora.

Potpisnik ovih redova je kao đak trećeg razreda gimnazije, sa još trojicom dugova, uz par šamara, priveden u podrum beranske stanice milicije samo zato što smo, vraćajući se sa izleta, zapjevali „Oj, vojvodo, Sinđeliću“. Ni danas mi nije jasno šta je bilo subverzivno u toj pjesi, a još manje kako je aber o našem „horu“ sa beranskog aerodroma stigao u miliciju prije nego smo otpjevali drugu strofu. Znam da će dežurni kućepazitelji odmah uprijeti, (s pravom), prstom u komunizam i njegovu strahovladu po mnogim stvarima, ali „prokazanih“ pjesama ima i danas. Usred slobode i demokratije. A na udaru su, ne najčešće, nego jedino pjesme srpske tematske i moralne provinijencije, otpjevane na nekom svesrpskom skupu.

Tako se, po ko zna koji put, na udaru našla, razumljivo raspojasana, atmosfera sa Svetosavske akademije u Nikšiću, na kojoj se čula stara pjesma o Serdaru Vulu i njegovom junačkom jurišu na tursko utvrđenje u Spužu. Sa raznih adresa zagraktale su redovno dežurne vrane raznih NVO i stranaka koje, navodno, bdiju nad evropskim putem Crne Gore i nacionalno – vjerskim skladom u njoj. Pri tome, njih uopšte nije briga što se ni po jednoj razumskoj analizi ne mogu u istu ravan dovesti ondašnji „Turci i bule“ sa današnjom muslimansko – bošnjačkom populacijom u Crnoj Gori. Ali, ko te pita za za razum kad Srbi zapjevaju!

Da budem iskren, ovo vrijeme ima i boljih i ljepših pjesama, ali činjenica da su neke od njih istrajale sve do sada govori u prilog njihove utemeljenosti u kolektivnom sjećanju jednog naroda. Pa i srpskog. Kao što i drugi narodi imaju svoje. Ali, one, izgleda, nijesu tako opasne i provokativne kao srpske.

Oni koji dugo pamte kao ja, sjetiće se proslavljenog pjevača sevdalinki, Safeta Isovića, koji je u svom repertoaru, između ostalih, imao i pjesmu „Nigdje zore, ni bijela dana“. Da budem jasniji, citiraću njen tekst:

„Nigdje zore ni bijela dana

Ni Danice da pomoli lice

Istom zora sa istoka rudi

Siv se soko pod čadorom budi.

Sa jastuka glavu podizaše

Mrkim okom sablju pogledaše

Sabljo moja roditelja moga

Roditelja bega Isaj – bega.

Dosta li si počinila jada

Dosta jada oko Biograda

A i muke oko Banjaluke“!!!

Ne znam koje su sve „jede“ činili Isaj – beg i njegova sablja, ali znam da nijesu ništa manji od Serdar Vulovih, kao što još pouzdanije znam da je Safet ovu, kao i pjesmu o braći Morićima, čuvenim hajducima i zločincima, izvodio ne samo javno, na koncertima i festivalima narodne muzike već su se one „vrtjele“ na skoro svim jugoslovenskim radio – stanicama širom Jugoslavije. U Bosni se emituje i danas. Dakle, Isaj – beg je mogao, i to javno  i na sav glas, Vojvoda Sinđelić ni da primakne, a Serdara Vula, opjevanog na zatvorenom skupu, i danas bi javno da razapnu. Ne toliko zbog njega koliko zbog Andrije koji je bio prisutan. Znajući koliko je pjevanju sklon, sumnjam da je puštao glasa, ali isto bi mu se pisalo i da nije te noći zalazio u Nikšić. Jer, rekoh, sve može, ali samo pod uslovom da nije srpsko.

Neću da lažem ni sebe ni čitaoce – po meni ima ovom vremenu i ovim prilikama mnogo prigodnijih pjesama, ali se ni za živu glavu neću odreći ni onih koje čuvaju sjećanje na dane i likove otpora turskim i inim zavojevačima. Tim prije što ne vidim šta je u njima uvredljivo i upereno protiv bilo koga u Crnoj Gori. A to što bi neki da potru i zatru svaki trag koji svjedoči o istorijskom trajanju Crne Gore i njen državni početak omeđe Milovim i Rankovim kalendarima (uključujući i nekakav Tuđemil), e to mačku o rep. Tim prije što i dalje vjerujem u onu narodnu sa početka teksta.