Jesu li Srbi u Crnoj Gori građani drugog reda: Albancima u Sjevernoj Makedoniji pravda i finansije, Srbima u Crnoj Gori krave i suncobrani

U iščekivanju kako će izgledati Vlada Crne Gore nemoguće je a ne napraviti uporednu analizu političke realnosti u regionu.

Naime, u Sjevernoj Makedoniji Albanci čine 25, 17 odsto stanovništva, a njihova politička reprezentativnost u aktuelnoj vladi u Skoplju je sledeća: Ministar finansija-Fatmir Besimi, spoljnih poslova-Bujar Osmani, obrazovanje i nauka-Jeton Šakiri, zdravstvo-Fatmir Medžiti, pravda-Krenar Loga i informaciono društvo i administracija-Azir Aliu. Dakle od 19 ministarskih fotelja 6 je pripalo Albancima.

Danas u Crnoj Gori gde prema istraživanjima 46, 7 odsto građana govori srpskim jezikom i gdje prema procenama ima 28 odsto Srba ovom narodu se nude resori poljoprivrede i turizma!

U Sjevernoj Makedonij Albanci sa 25,7 odsto udjela u stanovništvu dobiju pravdu i finansije, a u Crnoj Gori Srbi sa više od 32 odsto dobiju da čuvaju krave i postavljaju suncobrane?!

Uzmimo pri tome i činjenicu da uprkos tome što su Srbi kičma postanka i opstanka Crne Gore i da je isključivo zahvaljujući srpskoj snazi i Svetosavskom duhu došlo do razvlašćivanja Mila Đukanovića i dalje je u Podgorici na snazi antisrpski narativ po pitanju rješavanja problema Kosova i Metohije. Ova pokrajina je srce Srbije, ali je i srce Crne Gore po pitanju istorijskog i kulturnog nasleđa. Kao kada bi zdrav čovek iz samo njemu znanih razloga riješio da svoje zdravo srce zamijeni nečijim tuđim -upravo tako danas djeluje stav Crne Gore prema Kosovu i Metohiji.

Crna Gora je nastala kao država Srpskog naroda jer je Srpski narod stvorio državu Crnu Goru da bi u njoj ostvario svoje nacionalne interese, a što je zaokruženo Berlinskim kongresom 1878.godine. To je tako i ne postoji nijedan istorijski fakt koji bi mogao ovo pobiti. Danas, 145 godina kasnije Srbi od pozicije knjaza su došli u stanje da se nekome pravdaju zbog toga što su Srbi i da se njihov uticaj na kreiranje javnih politika pokušava svesti na statističku grešku.

Cjelokupna realnost i problem da politički uticaj Srba u Crnoj Gori bude srazmjeran njihovom broju i moći ima korijene u dešavanjima prve polovine dvadesetog vijeka, a u osvit Drugog svjetskog rata. To, da li je zaista potpisan sporazum između komunista i ustaša o lomljenju kičme srpstvu i pravoslavlju u bivšoj Jugoslaviji-zasigurno je bilo goruće pitanje koje je u određenim danima tištilo javnost, posebno u ono vrijeme kada su se grehovi komunista sve raširenije prinosili oltaru javnosti.

Ipak postoje vrlo opsežni pisani tragovi o saradnju ustaša i komunista u zatvorima predratne Jugoslavije, koji prvobitno ukazuju i dokazuju da je ta saradnja, pa bila ona samo u zloglasnim kaznionicama Lepoglave, Zenice, Sremske Mitrovice, imala zaista duboke korijene, da je pažljivo organizovana sa vrlo jasnim i konkretnim ciljevima…

Nema sumnje da je pitanje Srba u Crnoj Gori bilo na dnevnom redu, a dokaz je i to što je Crna Gora bila sve do pada Mila Đukanovića “bastion“ ideje koja je imala jedini i isključivi cilj rasrbljavanje kolijevke Nemanjića.

Hoće li Srbi biti dio buduće Vlade i u kolikom broju ostaje da se vidi, ali ne možemo a da ne zanemarimo aktuelno stanje stvari u kojem su Srbi koji su Litijama održali veličanstveni čas demokratije Evropi, od strane te Evrope omrznuti i da se na sve moguće načine pokušava anulirati politički kapital dobijen narodnom voljom.