(INTERVJU) Pjesnik Pavle Gligorović za BORBU: Sreća je u autentičnosti i hrabrosti da izraziš sebe kroz svoj talenat!

Podgoričanin Pavle Gligorović prije dvije godine uplovio je u svijet književnosti svojom prvom zbirkom pjesama „Daždevnjak na Suncu“.

Nedavno je objavio i svoju drugu zbirku. Ona nosi simpatičan, ali i kada se čovjek malo bolje zamisli, dubokouman naziv – „Mravi iz utičnica“.

Sa njim smo razgovarali o ovom novom pjesničkom poduhvatu, ali i o društvu, poeziji i njenim moćima da ga, na neki način, mijenja na bolje.

Ova druga zbirka je, prema njegovim riječima, prirodni nastavak prve.

„S tim što bi se za ovu zbirku moglo reći da je upravo ona trebala da bude prva. Ali, eto, spletom okolnosti tako je ispalo – da ona ipak bude druga“, otkriva, odmah na početku našeg razgovora, Gligorović.

Kako nam je pojasnio, on nikada ne piše namjenski. Čak naprotiv, sve te pjesme negdje čuče u njemu, u njegovom nesvjesnom, a na njemu je, kao i na svakom autoru koji piše, da ih otkrije, iznese i da ih, kad se završi čitav taj proces, ostavi.

Jer pjesme i, uopšteno govoreći, književno djelo, smatra ovaj pjesnik, nakon objavljivanja više ne pripadaju njemu, već ljudima koji čitaju.

„I to je možda najljepši dio procesa stvaranja, onaj trenutak kad ono što je izašlo iz tebe počinje da klija u nekom drugom“, istakao je on.

Prvi na udaru čovjeka prikopčanog na punjač i zakucanog u ekran telefona su pjesnici

Naziv Gligorovićeve nove pjesničke zbirke „Mravi iz utičnica“, ispričao nam je on, ima više simbolika.

„Ali, da ne idemo predaleko, navešću dvije. Prva je slika čovjeka prikopčanog na punjač, za telefon, koji mahnito, gotovo panično, sjedi i gleda u ekran da ne bi nešto propustio, dok stvaran život pored njega prolazi. Druga je, osim ljubavne tematike, priča o čovjeku koji je toliko ogrezao u materijalizam da je zaboravio da živi. Čovjeku koji ide i propovijeda, oponira, banalizuje sve što nije materijalno sa nekim sektaškim žarom“, ispričao je Gligorović.

I prvi na udaru tog i takvog čovjeka, kakvog se on potrudio da ilustruje u ovoj zbirci, upravo su pjesnici, kao i umjetnici iz drugih branši ove plemenite ljudske djelatnosti.

„Nikad im nije dosta, a gladne oči teško se mogu nahraniti papirnim novčanicama. Da se razumijemo, nisam protivnik materijalizma, ali jesam svake vrste pretjerivanja. Svakako živimo u dobu gdje je ova tema dominantna i gdje je duša, ili kako već ko to zove, gurnuta sa strane. I odatle ovoliko depresije, ludila, izgubljenosti(…)“, naglašava on.

Teme koje je kroz ovu zbirku obradio su, kako nam je rekao, samo naizgled iste, jer je ova knjiga potpuno drugačija od njegovog prvijenca „Daždevnjak na Suncu“.

„Neke sam teme malo dublje obradio, ima malo više poema i nisam se ni usudio da je objavim do momenta dok nisam bio siguran da je nešto novo i da se razlikuje od prve knjige, da posjeduje neki novi  kvalitet (koji i ja isto tražim kod drugih autora). Jer ne volim ponavljanja i ta pisanja na kartu emotivnosti. Ne! To kod mene ne prolazi. Jednostavno od sebe, a i od pisaca koje čitam, očekujem neki novi uvid i neki kvalitet koji prije toga nije postojao. Tako sam i ovu zbirku spremao“, iskren je on.

„U ovoj zemlji ako nisi u nekoj partiji ili NVO – kao da ne postojiš“

Gligorović navodi i da to što je, kao autor, sam sebi i izdavač dosta često djeluje kao Sizifovski posao.

„Bukvalno si sve sam sebi. No, čovjek, koji se odluči na tako nešto – mora biti spreman na mnoga odricanja i trošenje energije na neke stvari koje se, na kraju dana, uopšte ne tiču stvaralaštva. To pomalo nadrealno zvuči, ali je tako. To je, ujedno, velika zamka, jer crpi nevjerovatnu energiju i troši čovjeka na neke stvari na koje ne bi trebao da se troši. U ovoj zemlji ako ne pripadaš nekoj partiji ili NVO sektoru, koji bi te gurao, kao da ne postojiš. Sva vrata su ti zatvorena, što dodatno otežava bilo kakvo bavljanje kulturom u ovoj državi“, konstatovao je Gligorović.

Promocija njegove druge zbirke, saopštio je on, za početak će biti organizovana 26. marta u Centru za kulturu u Danilovgradu.

„Još sam u pregovorima da na par drugih mjesta i gradova bude promocija, ali, kao što se može zaključiti iz mog predhodnog odgovora, prilično je teško danas tako nešto organizovati. Ne volim da ‘mračim’, iako ponekad nemoguće izgleda. Osim ako nisi, kako rekoh maločas, u nekoj organizaciji. No, za razliku od ‘ljudi u odijelima’, koji odlučuju ko može biti umjetnik a ko ne može u ovoj državi, publika odlično reaguje na nove pjesme. Čak ponekad i, na moje veliko iznenađenje, previše dobro. Naprosto, vidi se da postoji i dalje ta glad za poezijom. I to je dobro! Odlično zapravo“, izjavio je on u razgovoru za BORBU.

Poezija je, smatra Gligorović, individualna stvar, te ja iz tog razloga svako shvata na svoj način.

„Problem generalno sa poezijom i zašto je tako malo čitana, za razliku od drugih pravaca u književnosti, jeste hrabrost. Čovjek mora da posjeduje neki usud. Neki bi to nazvali kao neku malu dozu ludila da bi se upustio u sve to. Čovjek mora biti avanturista! Jer, prije svega, poezija je ta koja budi čovjeka, čini ga ponovo živim, daje mu neke uvide koje nije do sada imao, širi svijest… Naravno, samo onima koji imaju dovoljno hrabrosti da se upuste u sve to“, ocijenio je Gligorović.

Poezija, dodaje on, tako malo vremena uzima, a toliko puno daje.

„Da tako kažemo, predarežljiva je. Samo ljudi su ogrnuti nekim drugim zavjesama pa je ne vide. Jer danas je svijet takav kakav jeste – sve ono što ne možeš da opipaš, prodaš, dotakneš besmisleno je trošiti vrijeme na to. I mislim da je to najveća prevara ovog vijeka“, kategoričan je on.

Pisanje je vrsta zanata

Za razliku od mnogih umjetika, ovaj pjesnik ne vjeruje u inspiraciju.

„Pisanje je za mene neka vrsta zanata. Čovjek mora stalno da piše, da otkriva sebe. A ta inspiracija se crpi iz nesvjesnog i sama se javlja u procesu pisanja, odnosno dubljeg poniranja u sebe. Što se  tema tiče, tu čovjek ne mora da bude mnogo kreativan i daleko da traži. Oko sebe imamo milion stvari i refleksija o kojima možemo da piše. Doduše, u mom slučaju, ja više volim da zaronim u sebe, jer čovjek je, ipak, koliko god se opira,o neka refleksija društva u kojem živi. Samo pitanje je kako on gleda na to društvo“, objašnjava on.

Kriza svega i u svemu, pa tako i poezije, napominje naš sagovornik, i više je nego očigledna.

„Prvo, jer ju je preplavilo more poezije na instagramu, koja banalizuje istu, do te mjere da je degutantno i govoriti nekome da pišeš poeziju, zato što te odmah povezuju sa istima. Druga stvar je ta što većina nema tu drskost da izbaci autentičnog sebe, već se svi trude da liče jedni na druge. To je, iz perspektive takvih pisaca, dobro, jer takva poezija najbolje prolazi. Ne dira nikoga, ne intrigira nikoga, a opet je malo bolja od instagram poezije. Ali, opet, to je iluzija, kao i u slučaju prvih“, jasan je on.

Čitanje i pisanje poezije iziskuje ludost

Za poeziju i mijenjanje svijesti u društvu potrebna je, podvlači Gligorović, ludost.

„Zar misliš da politički orijentisani pjesnici i NVO pjesnici, ili pjesnikinje, kako god želiš, mogu da mijenjaju svijest? Ne! Za poeziju je potrebna ludost i, u najamnju ruku, rizik da ispadneš klovn u moru ‘ispravnih’“, ukazao je Gligorović.

On mladim utorima, prvenstveno, savjetuje da ne slušaju ljude oko sebe, a naročito one koji im govore kako nema koristi od pisanja.

„Drugi savjet je da, ni pod kojim okolnostima, ne odustaju, već samo da nastave da pišu i vjeruju u sebe. Jer kad-tad će uspjeti. Matematika je tu egzaktna! Iako sad zvučim malo poput ovih motivatora, stvarno je tako. Treći je da se usude da objave i da ne čekaju mnogo, jer znam da postoji strah od mišljenja drugih ljudi – koji je najveća prepreka u tome – ali, pitanje je: ko su ti drugi ljudi i zašto su oni bitni(?!), savjetuje on.

Pisao ne pisao ljudi će, kako kaže, uvijek pričati, olajavati banalizovati…

„Pa, kad je već tako, onda nema potrebe bez da uživaš u tome što radiš. Zapleši. Napiši pjesmu. Slikaj. Sreća je u autentičnosti i hrabrosti da izraziš sebe kroz svoj talenat, a nikad u mišljenjima drugih ljudi. Tako da nema razloga da ne objaviš svoje djelo! Ali baš nijednog! To mora da se odbaci i sreća je zagarantovana. Možda ne sreća, ali beskrajna avantura i uživanje svakako“, zaključio je, u razgovoru za BORBU, pjesnik Pavle Gligorović.