Mladen Mikijelj

Bojić: To što se dešavalo na „ponoćnoj sjednici“ Vlade nije uzrokovano manjkavostima Zakona o untrašnjim poslovima, već i nedostatkom Zakona o Vladi, Zakona o Skupštini…

0

Komentarišući izbor za vršioca dužnosti direktora Uprave policije, advokat Vladan Bojić rekao je za RTCG da je neophodno što prije donijeti Zakon o Vladi.

U nastavku prenosimo Bojićev stav u cjelosti:

„To što se dešavalo na „ponoćnoj sjednici“ Vlade nije uzrokovano samo očiglednim manjkavostima Zakona o untrašnjim poslovima koji je donijet 2021. a potom već dvaput kazuistički, po trenutnim potrebama mijenjan, već i neprihvatljivom nedostatku Zakona o Vladi, Zakona o Skupštini i drugoj korelativnoj pravnoj regulativi.

Da bi pravni sistem bio funkcionalan i efektivan, nužna je njegova unutrašnja kohezija koje evidentno nema. Otud je nastala neprimjerena zbrka i zbirka pravnih tumačenja šta je sistemski lex generalis a šta lex specialis, miješanje pravnih standarda, precedenata, do međusobnih javnih optužbi i prijtenji krivičnom odgovornošću.

Dijelim pravno uvjerenje da je sve dodatno uzrokovano presudom Upravnog suda koja je predstavljena kao presuda pune sudske jurisdikcija a da je sad svima jasno (kako sam i ranije ukazivao) da to apsolutno nije, uz nesmotrena nadovezivanja „javnog poziva“ ali i daleko nesmotrenija uključivanja „poligrafskog testiranja“.

Kada se svi „uzroci uvežu“ sa zaostavštinom višedecenijskog autokratskog sistema lične vlasti i s pretjeranim entuzijazmom i ambicijama novih vlasti i klišeiranih partijskih trvenja, to što se desilo je prirodna rezultanta.

„Javni poziv“ za v.d. direktora UP je bio nepotreban jer se v.d. odmah postavlja u cilju osiguranja kontinuiteta, pravne sigurnosti i dobijanja dovoljnog roka za izbor direktora UP sa mandatom i u zakonomjernoj proceduri, putem javnog poziva/konkursa. I tako je došlo do „greške u koracima“. Sem toga „poligrafsko testiranje“ je dalje produbilo, zaoštrilo i usijalo temu i unijelo konfuziju podižući „prag provjere“ za v.d. na opasnu razinu.

Ipak u postupcima ministra kao predlagača ne vidim nikavu krivičnu, već potencijalnu političku odgovornost. Neću se baviti političkom odgovornošću, jer se vidno njom bave „dugovječni tvorci naše stvarnosti“, što je sa svakog bar etičkog aspekta nelegitimno, iako očekivano. To je tako jer osnovano zebu od pravnih snakcija (prirodan uslovni refleks) – izostao je odgovor i propao poduhvat podgrijevanja loših odnosa i pad nove vlasti.

Za političku odgovornost je od ključne važnosti čuvanje legitimiteta i povjerenja a sankcije su u podnošenju ostavke titulara, opoziv, razriješenje, smjenjivanje. Politička odgovornost je objektivna. Odgovornosti titulara izvršne vlasti karakteriše primjena jasnih kriterijuma kojim se ocjenjuje cjelishodnost određenih postupaka. Nepostojanje jasnih, provjerivih mjerila i kriterijuma za utvrđivanje te odgovornosti otežava, onemogućava, vodi do obesmišljavanja, pa je precizno zakonsko definisanje nužno.

O tome je ovdje inter alia, zapravo riječ.

Ovdje brine to što se u ovom kontekstu i uz „ovakvu temperaturu“ žuri s javnim pozivom/konkursom, jer je nužno najprije postići unutrašnu zakonodavnu koheziju donošenjem funkcionalnih, jasnih i prijeko potrebnih koherentnih zakona, pa tek raspisati konkurs, kako opet ne bi došlo do nove, sada kudikamo nepopravljivije i opasnije „greške u koracima“, budući da se može očekivati višeslojno gori scenario od „ponoćne sjednice“. Dakle na vaša pitanja eksplikovao sam kauzalno-konsekventan lanac – ispravan put da se dâ tačan odgovor. Prema tome, objašnjen niz naslijeđenih stanja i greške u koracima su bile uzrok, a ponoćna sjednica: posledica.
Vlada Crne GoreVlada Crne Gore (Foto: Saša Matić/gov.me)

Kad pitate o potrebi Zakona o Vladi to je pitanje pravnog pluskvamperfekta. Taj kao i Zakon o Skupštini bio je nužan, ali doskoro i višak, jer je decenijama postojala „jedna centrala odlučivanja“ i sve: „išlo ko po loju“.

Nije mi objašnjivo uz sva razumijevanja, apstrahcija neophodnosti konkretnih zakona, jer je sad svima jasno da mnogih kriza ne bi uopšte bilo, da je ta oblast reglementirana (tu vidim i nov Zakon o predsjedniku). Što se tiče Zakona o Vladi treba razumjeti da je organizacija i nadležnost izvršne vlasti uslovljena i političkim sistemom vlasti države. Vlada – zborni, kolegijalni organ koga čine ministri, članovi vlade, je kao organ izvršne vlasti karakteristična samo za parlamentarni sistem vlasti, u kojem postoji bicefalna izvršna vlast. Vlada je najviša politička državna vlast, u smislu slobode i samostalnosti u radu, autonomnosti i inicijative u njoj je sažeta suština političke vlasti pa je de iure „ekstrakt političke vlasti“.

Predsjednik vlade je šef kabinetima, ima ključnu ulogu u funkcionisanju parlamentarne demokratije, jer su ovlašćenja vlade „u njegovim rukama“ i zato nadležan i odgovoran za: realizaciju državnih poslova, upravljanje kabinetom, oblikovanje vladine politike, upravljanje krizama kao i obezbjeđivanje nacionalnih interesa na unutrašnjem i na međunarodnom nivou.

Pravni položaj i pravni autoritet političke funkcije koju ima, kaže da je predsjednik vlade, pravno pozicioniran hijerarhijski iznad drugih ministara, nadređen svim članovima Vlade, oni njemu subjektovani i snosi političku odgovornost za rad vlade u cjelini (njegova ostavka/razrešenje za pravnu posledicu ima pad cijele vlade. Zbog toga je opravdano to što su njegovi stavovi o svim pitanjima iz djelokruga nadležnosti vlade uvijek odlučujući.

De lege ferenda, kako bi se ubuduće isključila opcija pravljenja kriznih situacija kroz tumačenja, potrebno je putem heteronomne norme Zakona o Vladi urediti, da u svakoj sumnji ili za slučaj da neka stvar nije propisana u čijoj je nadležnosti, utvrditi presumptivnu (pretpostavljenu) nadležnost predsjednika Vlade. Ali i taksativno urediti: za koje situacije se presumira nadležnost Skupštine – a za koje korektivna uloga predsjednika države.

Takve pravne norme isključuju opciju „kontra-nušićevskog“ problematizovanja toga ko je i za šta je nadležan. Nekritičko preuzimanje tuđih zakonskih rešenja (pravni transplanti) bez uvažavanja domaćeg konteksta stanja stvari kakvo ono postoji u Crnoj Gori, nosi u sebi ogroman potencijal stalnog proizvođenja lančanih kriza, pa je pravništvo dužno da uredi stvari tako: da u svako vrijeme, za svaki slučaj, svako zna za šta je nadležan“, zaključio je Vladan Bojić.

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.