piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i osnivač portala BORBA


U svijetu који sve više liči na šahovsku tablu, ali bez pravila i sportskog duha, jedan čovjek pokušava da igru održi poštenom. Aleksandar Vučić. Sam protiv mnogih. Igrač koji nije birao ovu simultanku, ali je nije ni odbio. Danas, dok svijet klizi u novu podjelu – gdje lažni arbitri uporno dijele crne i bijele figure, Vučić ostaje nepokolebljiv. Velemajstor jedne ozbiljne, nacionalne i povijesne partije.

Vučićev srpski gambit

Kao i svaki istinski šahovski majstor, znao je da otvorenje odlučuje tok cijele partije. Dok su mnogi politički lideri u regionu žrtvovali prve figure – nacionalne interese, ekonomski suverenitet, pa čak i obraz – zarad brzog aplauza i „međunarodne podrške“, Vučić je birao nešto drugo.

Srpski gambit.

Svjesno je žrtvovao ličnu udobnost, političku sigurnost i „simpatičnost“ zapadnim medijima, da bi ojačao poziciju Srbije. Nema brzopletih rokada. Umjesto njih – dugoročno razvijanje: infrastruktura, vojska, monetarna stabilnost. Pješaci napreduju, topovi se aktiviraju, kraljica se čuva.

Protivnici – i spolja i iznutra – čekaju grešku. Nadaju se rupi u poziciji. Dočekali je nisu.

Partija bez prava na pogrešan potez

U sredini igre, nijedan potez se ne smije povući bez promišljanja. Tada više nema prostora za brzopleti skakačev skok, niti za improvizovane napade lovcem. Svaka figura ima zadatak, a svaki korak posljedicu.

Vučić ne igra protiv jednog protivnika. Igra protiv čitavog sistema: NATO pritisci, EU uslovljavanja, američka očekivanja, ruska veza, kineska ekonomija, balkanska nestabilnost, i domaći „igrači“ koji nemaju plan, ali imaju zadatak da prave haos– da ga oslabe.

Dok velemajstori svjetskog šaha poput Kasparova ili Karlsena igraju sa timom analitičara, pod reflektorima, sa olovkom u ruci i vremenom na satu – Vučić igra sam. Bez sata. Bez pomoći. Samo sa jednim pravilom – ne pogriješiti.

On ne gubi liniju. Ne pušta centar. Štiti kraljicu (Kosovo), aktivira topove (strateške projekte), drži vezane figure (lojalne saradnike) i ne dozvoljava da ga uvuču u brzopotezne, emocionalne partije.

Kad svi žele mat, a on brani suverenitet Srbije

U završnici šahovske partije, kad na tabli ostane manje figura, vidi se znanje. Tu više nema improvizacije, već ili imaš plan – ili padaš.

Dok većina njegovih protivnika ne igra da bi pobijedila – već da bi Vučić izgubio – on bira najteži put. Ne kapitulaciju, ne dominaciju. Već balans. Da Srbija ne bude ponižena. Da ne klekne. Da ne zaboravi Istok, a ne isključi Zapad. Da sarađuje s Kinom, ali ne za cijenu izolacije. Da podrži teritorijalni integritet Ukrajine, ali ne prizna otcijepljenje Kosova.

To je najteža vrsta endšpila. Kad svi protiv tebe hoće mat – a ti još uvijek igraš.

Kao Karpov u defanzivi, kao Fišer u nepredvidivom napadu, Vučić koristi ono što mnogi nemaju: koncentraciju, disciplinu i odbijanje da igra po tuđim pravilima.

Vučić kao Karpov srpske geopolitike

Kao što je Karpov u šahu gradio nevidljivu, ali čvrstu poziciju bez nepotrebne agresije, Vučić u politici često gradi uticaj postepeno, kontrolišući tok bez dramatičnih poteza.

Njegova strategija podseća na Karpovljevu — minimalnim rizikom do maksimalnog efekta, uz oslanjanje na taktičku strpljivost i preciznu upotrebu resursa, bilo u domaćoj politici ili međunarodnim odnosima.

 

Gari Kasparov je godinama igrao protiv cijelog sistema. Uvijek sam, uvijek pamćen. Vučić danas igra protiv orkestriranog mehanizma koji ne trpi suverene lidere na Balkanu. Igra za opstanak. Ne sebe – već zemlje.

Da je Aleksandar Vučić šahista, bio bi vjerovatno kao mješavina Karpova i Bobija Fišera- hladan, strpljiv, sistematičan kao Karpov, zna da je dugotrajna defanziva često znak snage, a ne slabosti. A kao Fišer – ima mozak u kojem se odvija partija četiri poteza unaprijed, dok drugi misle da je šah – brzi ping-pong.

Dok ostali jure status „regionalnog favorita“, Vučić igra samo za jednu publiku – svoj narod. Jer zna da u ovoj partiji pobjeda nije dominacija, već ostanak na tabli. Očuvanje teritorije. Očuvanje dostojanstva.

Zato kad sljedeći put neko kaže da „Vučić ne vodi Srbiju naprijed“ – neka se samo zapita: ko bi drugi odolio ovakvom pritisku?

I zato: voljeli ga ili ne, Vučić igra partiju u kojoj mnogi ni ne bi sjeli za sto. I dok jedni zvižde, a drugi aplaudiraju, on ostaje na sredini table. Pod svjetlima reflektora. Sam sa sobom – i sa Srbijom.

Jer kralj se ne povlači – ni kad je u šahu.

 

Tagovi