ČOVJEK KOJI JE SVJEDOČIO ISTINU

Piše: Emilo Labudović

„I poznaćete ISTINU, i ISTINA će vas osloboditi“!

Prije sedam godina, selo Raće u Kučima zanijemilo je pred viješću u koju, u prvi mah, niko nije htio da povjeruje, a potom je umukla cijela Crna Gora, Srbija i čitavo okruženje: umro je Momir Bulatović.

Čovjek vanrednog ljudskog, intelektualnog i političkog formata, moralna gromada kakvu Crna Gora u svojoj dužoj istoriji nije zapamtila, njen prvi demokratski izabran predsjednik, čovjek iz naroda i narodni čovjek, otišao je u naponu stvaralačke snage.

Nakon skoro tri decenije burnih političkih dešavanja kroz koja je prošla Crna Gora, Momir Bulatović je stoički stajao za njenim kormilom, dijeleći bez ostatka sve ono čime ju je vrijeme darivalo.

Još od prvih koraka demokratskih preobražaja, kad se zora novoga tek nazirala, tada uspješni asistent Ekonomskog fakulteta, hrabro, umno i vizionarski, stao je pred poslednje tadašnje komunističke rukovodioce i rekao: „Sve je spremno, samo još vi treba da odete“! A kad su, nošeni talasima narodnog nezadovoljstva, prozvani sišli sa političke scene, Momir Bulatović je sa saradnicima hrabro preuzeo odgovornost za ekonomsku, socijalnu i političku budućnost Crne Gore.

U vrijeme kada je zajednička država skapavala pod beskrupuloznim nasrtajima ostrašćenih nacionalista i separatista, Momir Bulatović je uložio sve svoje znanje i vještine da taj suludi proces zaustavi.

Bio je, i do poslednjeg daha ostao, dosledni Jugosloven, pobornik demokratskog preobražaja zemlje, a kad su stvari već otišle predaleko, činio je sve da do razlaza dođe demokratski i sporazumno.

Kad ni to nije bilo dovoljno, slijedeći svijetlu vojničku tradiciju svojih predaka, Momir Bulatović se nije libio da svoj san o zajedništvu brani i oružjem.
Napadan i osporavan od onih koji su svoje ljudsko, političko i državničko dostojanstvo već podastrli pred noge novih osvajača, Momir Bulatović je istrajavao i čvrsto stajao na temeljima svojih uvjerenja.

U tome ga ni najmanje nije pokolebala ni bezočna i otvorena krađa predsjedničkih izbora, čiji će rezultat za dugi niz godina odrediti političku scenu Crne Gore. Manirom političara formata koji je nadaleko nadmašivao ovdašnje standarde, Momir Bulatović je za svoju političku i ljudsku devizu izabrao istinu i posvetio joj cijelog sebe.

Svjestan da je u vrijeme bezočnih laži, kriminala i nemorala svake vrste, cijena istine previsoka i da se često plaćala glavom, Momir Bulatović joj do kraja, štedeći druge ali ne i sebe, ostaje vjeran i dosledan.

Odolio je američkom pritisku i zamašnoj finasijskoj ponudi da samo okrene leđa doradašnjem velikom prijatelju i saradniku, Slobodanu Miloševiću, na čemu su, potom, mnogi stekli i karijeru i debele račune. Isti odnos vjernosti i doslednosti Momir Bulatović je iskazao i prema drugim prijateljima i saradnicima.

On je ostao skoro jedini političar u Crnoj Gori koji nikad nije izdao nikoga, a spisak onih koji su izdali njega, onih čiji je bio politički otac i iskreni prijatelj, predug je i za mnogo opširnije kazivanje.

O svemu tome ostavio je iskreno i istinito svjedočanstvo u jednoj od najboljih reminiscencija na ta vremena, u knjizi „Pravila ćutanja“!

Od svih bura i nevera koje su ga sa svih strana tukle nemilice, a kojima je, stasit kao bor na hridi, odolijevao i prkosio, najdublje ga je ranio i ostavio neizbrisiv ožiljak strašni roditeljski izgub.

Njegov sin Boško, njegov ponos i njegova uzdanica, otišao je u vječnost, ostavljajući za sobom košarašku loptu kojoj je već zapaženo uspješno bio posvećen. To je bio razlog zbog kojeg se Momir Bulatović povukao iz javnog života i posvetio pisanju.

Veliko ekonomsko znanje i iskustvo, nesvakidašnja sposobnost analiziranja i predviđanja, našli su se u brojnim knjigama, tekstovima, intervjuima i televizijskim emisijama. Jer, mnogim njegovim hroničarima promicao je jedan od njegovih najvećih kvaliteta, vanredno umijeće usmene i pisane riječi, umijeće koje ga je, u vrijeme njegovih početaka, činilo jednim od najboljih novinara Crne Gore.

Sedam godina od odlaska Momira Bulatovića samo svjedoče o njegovoj nenadmašnoj intelektualnoj, političkoj i moralnoj veličini, veličini koja još uvijek nije, a sva je prilika i neće skorije, biti nadmašena.

Danas je više nego ikad jasno da Momir Bulatović nedostaje ne samo svojoj porodici i prijateljima već i ukupnoj Crnoj Gori. NJegovo znanje, njegovo iskustvo i nesebična spremnost da ih dijeli sa drugima bili bi od nesagledive koristi za kreiranje unutrašnjeg i međunarodnog državnog puta Crne Gore.

Ali, oni koji žele i koji umiju da tumače ljudsko, političko i intelektualno nasleđe i tragove koje je Momir Bulatović ostavio za sobom, naći će u njemu mnoga uputstva i savjete za ono što je, po njemu, u ovom trenutku najvažnije i što je često isticao: za držati glavu iznad vode.

Nad selom Raće i nad Kučima, nad časnom humkom Momira Bulatovića u kojoj, čvrsto zagrljen sa svoji Boškom, sniva vječnim snom pravednika, vlada nepomućen mir. A Crna Gora, ako zaboravi Momira Bulatovića i njegovo djelo zaspe prašinom zaborava, taj mir zadugo neće steći.

Neka je vječna slava i hvala Momiru Bulatoviću!

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)