Što AfD postaje jači, to je teže opravdati politički sistem u kojemu izborni uspjeh ne vodi do realne putanje prema vlasti.
Piše: Filip Gašpar
Godinama je Njemačka bila naglo smatrana posljednjim velikim bastionom političke stabilnosti na Zapadu. Dok su druge demokratije dožavljavale populističke pobune, raspad strанаčkih sistema i rastuće nepovjerenje prema etabliranim institucijama, Njemačka se činila uglavnom imuna na takve potrese. Septembarskim izborima mogli bi sugerirati suprotno.
Više nego provjera snage AfD-a, oni bi mogli otkriti u kojoj mjeri politički poredak koji je oblikovao Njemačku nakon ujedinjenja počinje ustupati mjesto nečemu novom.
U septembru će birači u Saksoniji-Anhaltu, Meklenburgu-Prednjoj Pomeraniji i Berlinu učestvovati u nizu izbora koji bi se mogli pokazati sudbonosnijima od svih koje je Njemačka održala od ujedinjenja. Zajedno, oni će donijeti prvi veliki izborni sud o vladi kancelara Fridriha Merca. Što je još važnije, mogli bi otkriti je li politički poredak koji je upravljao Saveznom Republikom decenijama počeo popuštati.
Nedavna ispitivanja javnog mnijenja smještaju Alternativu za Njemačku (AfD) na 29 posto na nacionalnom nivou, čineći je najjačkom strankom u zemlji. Stranke vladajuće koalicije, CDU/CSU i SPD, zajedno osvajaju tek otprilike trećinu biračkog tijela. Sam CDU pao je na oko 21 posto, što je zapanjujući pad za stranku koja je neočekivano bila glavni stub njemačkog političkog poretka.
Značaj ovih izbora seže daleko izvan sudbine bilo koje pojedine stranke. Mogli bi obilježiti trenutak kada jedan dugotrajan politički prelaz postane nemoguće ignorisati.
Posmatrana iz te perspektive, AfD nije uzrok njemačke političke krize, već njen najvidljiviji simptom. Dublja priča je postupno urušavanje poslijeratnog političkog konsenzusa koji je decenijama strukturirao njemačku politiku.
Kroz veći dio istorije Savezne Republike, politička se utakmica vrtjela oko dviju velikih „narodnih stranaka“, CDU/CSU-a i SPD-a. Zajedno su redovno osvajale više od šezdeset posto glasova. Vlade su se izmjenjivale između desnog i lijevog centra, dok su temeljne pretpostavke njemačke politike uglavnom ostajale netaknutima, bez obzira na to koja stranka bila na vlasti.
Danas te pretpostavke više ne uživaju istu odanost.
Podrška tradicionalnim vladajućim strankama postupno se erodirala. Izborna fragmentacija postala je pravilo, a ne izuzetak. Sastavljanje koalicija sa svakim izbornim ciklusom postaje sve teže. Vlade često zavise od saveza stranaka čija je jedina jasna tačka slaganja protivljenje zajedničkom rivalu.
Nijedan rival nije imao više koristi od ove transformacije nego AfD.
Ipak, objašnjenje uspona AfD-a zahtijeva pogled izvan same stranke. Njen rast odražava dublje napetosti koje su se godinama nagomilavale unutar njemačkog društva.
Najvažnija od tih napetosti nastala je za vrijeme migracijske krize 2015. godine. Za mnoge Nijemce, odluka vlade kancelarke Angele Merkel da primi stotine hiljada migranata i tražilaca azila predstavljala je prekretnicu u njihovom odnosu s političkim establišmentom. Zagovornici su tu odluku smatrali humanitarnom nužnošću. Kritičari su u njoj vidjeli dokaz da je vlada izgubila kontrolu nad državnim granicama i nije bila voljna konsultovati javnost o jednoj od najsudbonosnijih odluka u novijoj njemačkoj istoriji.
Bez obzira na stajaliste o samoj politici, njeni politički efekti bili su duboki.
Možda najvažnije, migracijska kriza doprinijela je rastućoj percepciji da se o ključnim pitanjima nacionalnog identiteta, suvereniteta i društvene kohezije odlučuje bez istinskog demokratskog pristanka. Povjerenje javnosti u etablirane stranke erodiralo je. Zabrinutost zbog migracije sve se više pretvarala u zabrinutost zbog zastupljenosti.
Mnogi su birači zaključili da je politička elita više posvećena odbrani ideološkog konsenzusa nego odgovaranju na javno mnijenje. AfD je postao glavni korisnik tog pomaka.
Prvobitno osnovan kao euroskeptična stranka usredsređena na protivljenje zajedničkoj valuti, nakon 2015. transformisala se u primarno političko vozilo za birače nezadovoljne njemačkom migracijskom politikom i širim smjerom u kojemu zemlja ide. Ono što su mnogi posmatrači tumačili kao podršku određenoj stranci, često je bilo nešto više: rastuća pobuna protiv političkog establišmenta koji se percipira kao sve udaljeniji od briga građana.
Ono što se dogodilo 2015. nadilazilo je migracijsku politiku. Kriza je razotkrila sve veći jaz između upravljаčkih institucija i znatnog dijela biračkog tijela. Taj se jaz nastavio širiti.
Ekonomska stagnacija, visoki troškovi energije, opadanje povjerenja u javne institucije i nezadovoljstvo vladinim funkcionisanjem pojačali su trendove koji su postali vidljivi više od deceniju ranije. AfD je manje uzrok njemačke političke transformacije, a više njen najvidljiviji izraz.
Upravo na toj pozadini rastuće nepovjerenja, političke fragmentacije i rastuće podrške AfD-u, njemački je politički establišment razvio ono što je postalo poznato kao Brandmauer — politički „protivpožarni zid“: konsenzus među ostalim strankama da se ne sarađuje s krajnjom desnicom.
Prvobitno zamišljen kao zaštitni mehanizam protiv saradnje sa strankom koja se smatrala izvan ustavnog mejnstrima, protivpožarni zid postupno je evoluirao u nešto veće. Ono što je počelo kao izuzetna mjera postalo je organizacioni princip njemačke politike.
Velik dio njemačkog političkog establišmenta pretpostavljao je da će strategija napokon obuzdati rast AfD-a. Umjesto toga, stranka je nastavila rasti i napokon postala najjača politička snaga u nacionalnim anketama.
Protivpožarni zid osmišljen je da zadrži AfD; uskoro bi moglo postati jasno da taj zid više ne može zadržati politički preustroj koji je AfD i iznjedrio.
Savremenu njemačku politiku obilježava centralni paradoks. Većina demokratskih sistema nagrađuje izborni uspjeh poboljšanim izgledima za dolazak na vlast. Njemački protivpožarni zid tu logiku sve više prevrće naopačke. Kao posljedica, odnos između demokratske utakmice i političke legitimnosti postaje sve napetiji.
Ta je napetost bila relativno lako upravljiva dok je AfD ostajao marginalnom snagom. Međutim, okolnosti su se promijenile, a stranka je sada najjača politička snaga u nacionalnim anketama. Dijelovi istočne Njemačke bilježe nivoe podrške kakvi su nekad bili karakteristični za dominantne vladajuće stranke.
Ono što je u septembru uistinu na kocki nije samo pitanje hoće li AfD nastaviti rasti, već može li politički sistem na neodređeno vrijeme održavati aranžmane osmišljene za političku stvarnost koja više ne postoji.
Nigdje to pitanje nije vidljivije nego u istočnoj Njemačkoj.
Više od tri decenije nakon ujedinjenja, bivši Istok ostaje politički različit od većeg dijela zapadne Njemačke. Ekonomske razlike, demografske promjene i niži stepen institucionalnog povjerenja doprinijeli su drugačijim obrascima glasanja. Ipak, svođenje istočnog političkog ponašanja isključivo na ekonomiju promišuje širu pouku.
Istočna Njemačka sve više funkcioniše kao politička laboratorija za trendove koji se naknadno šire po ostatku zemlje.
Kontrast između istočne i zapadne Njemačke ostaje upečatljiv. Nedavne ankete smještaju AfD na 40 posto na Istoku, nasuprot 26,5 posto na Zapadu. Daleko od toga da je regionalna anomalija, istočna Njemačka sve više izgleda kao prednji rub njemačke političke transformacije. Trendovi koji se tamo pojave prvi, često se naknadno šire prema zapadu. Ako se taj obrazac potvrdi, razvoji koji su danas vidljivi u istočnoj Njemačkoj možda nagovčestaju budućnost njemačke politike u cjelini.
Baš kao što su istočni Nijemci pomogli pokrenuti političku transformaciju 1989., istočni birači danas možda pokreću novi preustroj čije posljedice sežu daleko izvan same regije. Predstojecim glasanjem otkriće se nastavlja li se i produbljuje li se taj preustroj.
Njemački politički establišment dugo je pretpostavljao da AfD predstavlja privremeni poremećaj, a ne početak dubljeg političkog preustroja. Ovi bi izbori mogli pokazati da taj fenomen više nije privremen.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
