Piše: Emilo Labudović
Danas će se sve ono srpsko „što se ne šće u lance vezati, okupiti u Beogradu da, u susret i u čast jednog od najvećeg srpskih praznika, pronesu ulicama najveću „trobojku“ ikad sašivenu, da se na smotri naoružanja uvjere da je Srbija kadra i bez tuđeg „kišobrana“ stati i opstati i da sami sebi izaberu put. I nema veze što se dan Svetoga Vida slavi u Beogradu jer svaka srpska stopa je – Gazimestan!
Biće to još jedna prilika da se prisjetimo onih uludo straćenih godina koje su „pojeli skakavci“, a koje se, makar u Srbiji, već računaju u bivše. Srbija je ustala i čvrstim korakom gazi naprijed. U Crnoj Gori te godine još traju.
A nije da nam nije bilo rečeno. Nije da nas nijesu upozoravali. Nije da nas nijesu savjetovali. Ali, kažu, da nema zaludnijeg posla nego gluvom šaputati i ćoravom namigivati. A bili smo i gluvi i kod oba oka slijepi.
Narod smo koji je vavijek padao na ispitu pamćenja i koga je „učiteljica“ života malo čemu naučila. Jer, niko kao mi nije radio u korist svoje štete, niko kao mi nije gotovinu davao na veresiju, niko kao mi nije plaćao tuđe grijehe i praštao zla i izgibije kroz koje smo prolazili.
Ali, nije toliko grijeh pogriješiti, koliki je grijeh ne uvidjeti grešku i ne ispraviti je. Nije toliki grijeh ne znati, koliki je grijeh ne čuti i ne poslušati one koji znaju.
Velika je i duga istorija našeg posrtanja da bi stala u ovih nekoliko redaka, ali se makar možemo prisjetiti onoga što je bilo koliko juče, i iz današnje perspektive procijeniti proročansku viziju onoga što danas živimo, a na šta nas je u svom poslednjem obraćanju upozorio pokojni Slobodan Milošević.
Može o njemu da se misli ovako i onako, može ga se voljeti i mrzjeti, ali niko pri zdravom razumu ne može da ospori da je bio veliki državnik i da nas je snašlo i da nas i dalje manje – više snalazi sve ono na šta nas je upozorio.
Rekao nam je, ali ga ili nismo čuli ili smo ga ignorisali, da ćemo u vlastitoj kući biti sluge i izmećari, da ćemo „nositi kako nam ga skroje“, što bi rekli „dugmići“. Sve nam je rekao, a već je slutio da ćemo ga, kao ni jedna država i jedan narod prije, predati i prodati za sitniš, i sahraniti tamo gdje ni u jednoj državi svijeta ne počivaju državnici. „Da pas pasu priča dovijeka“!
Ali, dok je god Srbije, svoje i slobodne, pribuđene i ustale, živjeće i Slobodan, i njegovo ime biće više od simbola.
Slično nas je, uzalud gluvima i ćoravima, upozoravao i prvi demokratski izabrani predsjednik Crne Gore, dr Momir Bulatović. Čovjek kojem je ISTINA bila ne samo političko nego i životno geslo, znao je šta nas čeka i nije štedio sebe da, i riječju i perom, ukaže na stranputicu kojom smo se uputili.
Na žalost, prvo su ga, politički i lično, izdali prijatelji a onda ga je, na kraju, izdalo i srce. Samo njega i nikoga više.
ISTINA zna da zakasni neko vrijeme, ali ne i zauvijek. E, tu ISTINU koju nijesmo htjeli i nijesmo umjeli da čujemo, mi u Crnij Gori i danas živimo, a bolje nijesmo ni zaslužili.
Crna Gora, izgleda, nema ni moralne snage ni državničke hrabrosti da se na bilo koji način oduži onome kojeg je sama izabrala, voljela, a onda ga se, pritusnuta hidrom organizovanog kriminala i bjelosvjetskih apetita, odrekla.
I danas, kad i ćoravi vide da je odabir drugačije puta od onog na koji nas je on usmjeravo bio ćorsokak koji nas je doveo u nedođiju, odakle se, teškom mukom i sistemom korak naprijed – dva koraka nazad, vraćamo, ime i djelo Momira Bulatovića se prećutkuju i drže pod tepihom istorije.
Skrivena iza zakonske norme da je neophodan protek od dvadeset godina, Crna Gora kukavički ćuti i ne može da se jednom od njenih najboljih sinova ovoga doba oduži makar trgom, ulicom, ustanovom, spomenikom….
Kao da će se tek za dvadeset godina saznati ko je i kakav bio Momir Bulatović i tek tada samjeriti njegova ljudska, politička, državnička i naučna veličina. A Stipe Mesić je i dalje počasni građanin Podgorice!?
Prolaze godine, nižu se Vidovdani, ali ta dva lika, i dalje stoje u samom centru savremene istorije srpskog naroda. Veći pomenik od onoga koji su sami sebi podigli teško da ćemo ikad moći da podignemo, ali da moramo, moramo.
Obraz da operemo!!!
Vječna Vam slava, gromade roda moga!!!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
