Piše: Emilo Labudović
„U normalnoj državi, Krapović bi bio već uhapšen“, reče onaj nabrijani glasnogovornik ove i ovakve Crne nam Gore. I bi čovjek u neku ruku u pravu, ali ne zbog Krapovića već zbog sebe. Jer u ovoj i ovakvoj državi, hiljadu milja dalekoj od normalne, i on i partija mu bili bi odavno zabranjeni a mnogi od čelnika joj kusali bi pasulj iz spuške kuhinje. (Ličnim iskustvom svjedočim da uopšte nije loš).
Sociolozi su davno konstatovali, i to u vidu neporecivih aksioma, da je u zemlji ludaka samo pametan čovjek – lud. I da je u zemlji slijepih, čovjek sa jednim okom predodređen za – vođu. A glasnogovornik je dibidus viđen za obje kategorije.
Ne držim nešto stranu ni onom Krapoviću, jer mi, ruku na srce, i nije „viđen“ za ministra vojnog. Ali, na koje smo grane spali, i za gore od njih našlo bi se i nalazi mjesta. Važno je samo da ih „teren prepozna“. I bojim se da nije daleko vrijeme kada će se u ovoj nesrećnoj i sluđenoj državi pametan čovjek za tako važna mjesta tražiti – svijećom! I to u po bijela dana. Ne znam je li Diogen našao onog svoga, a mi toga našega – čisto sumnjam. I na kraju, pitam se: kod ovoliko ludih i zbunjenih može li igdje iko ostati – normalan?
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
