Piše: Emilo Labudović
„U normalnoj državi, Krapović bi bio već uhapšen“, reče onaj nabrijani glasnogovornik ove i ovakve Crne nam Gore. I bi čovjek u neku ruku u pravu, ali ne zbog Krapovića već zbog sebe. Jer u ovoj i ovakvoj državi, hiljadu milja dalekoj od normalne, i on i partija mu bili bi odavno zabranjeni a mnogi od čelnika joj kusali bi pasulj iz spuške kuhinje. (Ličnim iskustvom svjedočim da uopšte nije loš).
Sociolozi su davno konstatovali, i to u vidu neporecivih aksioma, da je u zemlji ludaka samo pametan čovjek – lud. I da je u zemlji slijepih, čovjek sa jednim okom predodređen za – vođu. A glasnogovornik je dibidus viđen za obje kategorije.
Ne držim nešto stranu ni onom Krapoviću, jer mi, ruku na srce, i nije „viđen“ za ministra vojnog. Ali, na koje smo grane spali, i za gore od njih našlo bi se i nalazi mjesta. Važno je samo da ih „teren prepozna“. I bojim se da nije daleko vrijeme kada će se u ovoj nesrećnoj i sluđenoj državi pametan čovjek za tako važna mjesta tražiti – svijećom! I to u po bijela dana. Ne znam je li Diogen našao onog svoga, a mi toga našega – čisto sumnjam. I na kraju, pitam se: kod ovoliko ludih i zbunjenih može li igdje iko ostati – normalan?
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Besmisleno pitanje na kraju teksta ali ipak da jasno odgovorim. Ogromna većina Crnogoraca su dobri ljudi. Pod pritiskom medijske NATO propagande, tihi. Neće normalan svet da se kači sa ustaškim džukelama i šiptarskim pacovima ili poturicama – to je posao policije i pravosuđa. Zato se nekom sluđenom može razumeti glupava generalizacija.