piše: Boško Vukićević
Iz određenih izvora dobio sam informaciju da se diktator Đukanović već gorko pokajao zbog napada na Crkvu i pravoslavlje, tj. da se najbližim saradnicima požalio da mu je to najveća greška tokom trodecenijske karijere, koja ga može koštati vlasti. Ali sada više nema kud: ako povuče zakon – ubrzo gubi vlast, ako ga ne povuče – vjerovatno je gubi još brže.
Za diktatora više ne postoje dobre opcije, ne postoje rešenja. Zato mu ne preostaje ništa drugo nego da glumi „mačo mena“, da prijeti većinskoj i slobodnoj Crnoj Gori sa uzdignutom obrvom, dok neprestano znojenje otkriva njegovo realno stanje. A realno stanje je – beznađe.
Zna Đukanović da će uskoro institucije otkazivati poslušnost na još masovniji način, jer niko nije lud da ide protiv toliko ubjedljive većine naroda koja se formirala na litijama. Otkazivanje poslušnosti fundamentalnih institucionalnih karika diktature neće biti samo stvar časti, profesionalnosti i korektnosti pojedinaca, već prije toga njihove svjesnosti da brutalna represija nad narodnom većinom za sobom povlači krivičnu odgovornost i ugrožava njihovu slobodu u demokratizovanoj Crnoj Gori.
Sve to diktator dobro zna i ostaje mu da se nada u kakvu višu silu ili spasonosnu intervenciju nekadašnjih sponzora sa Zapada. A ti nekadašnji sponzori sada ćute, ili ga pak otvoreno kritikuju. On želi kupiti vrijeme, a vrijeme se ne da kupiti već neumitno ističe. Tik-tak, tik-tak…
