Da nije bilo partije ne bismo znali ko su: Uzimaju mandate kao da su im od baba ostali

Mnogi kritičari ističu da poslanici često pristupaju mandatu kao da im je “od baba ostao”, zaboravljajući da su na parlamentarne izbore izašli upravo uz pomoć političkih partija čije liste nose. Iako formalno mandat pripada njima, realnost je da su upravo partije omogućile njihov izbor – preko organizacije kampanje, resursa i prepoznatljivog imena na listi – pa neki smatraju da je etički sporno da poslanici odlaze iz partija, a zadržavaju stečeni mandat.

U crnogorskom parlamentu, poslanički mandat zvanično pripada poslaniku, a ne partiji, što znači da izabrani predstavnici mogu nastaviti raditi nezavisno od političke opcije kroz koju su osvojili mjesto u Skupštini. Ova praksa važi od 2007. godine, kada je Ustavni sud Crne Gore potvrdio da mandat pripada poslaniku i da on ostaje njegov čak i ako napusti partiju kroz koju je izabran. Iako Ustav iz 2007. ne propisuje eksplicitno pripadnost mandata poslaniku, odluka Ustavnog suda uspostavila je princip slobodnog mandatara – da poslanik odlučuje i djeluje po svojoj savjesti.

Trenutno, u parlamentu od 81 poslanika, osam je nezavisnih – oni su ostali nezavisni ili su prešli iz partija čije su liste ranije nosili. Ovaj trend dovodi do situacije da partije, iako osvojile mandate na izborima, ostaju bez poslanika, što narušava izborni rezultat i povjerenje birača.

Stručnjaci i politički analitičari razmatraju da li bi trebalo mijenjati postojeće pravilo i uvesti model po kojem mandat pripada partiji, a ne pojedincu, kako bi se očuvala stabilnost parlamenta i izborna volja građana. Protivnici takvog rješenja tvrde da bi to ograničilo slobodu poslanika da djeluju po savjesti i da se distanciraju od partijskih politika ukoliko smatraju da nisu u skladu s interesima građana.

Debata o ovoj temi je posebno aktuelna u Crnoj Gori, gdje politička scena bilježi sve češće promjene i fragmentaciju, a pitanja odgovornosti, povjerenja birača i stabilnosti parlamenta postaju sve važnija.