Nakon afere “Carine” i oslobađajuće presude Višeg suda, ime Miomira Mugoše nekako je nestalo iz prvih redova političkih i medijskih priča. Iako pravosnažno oslobođen optužbi, malo ko se sjeća da je tokom svoje karijere imao sijaset kontroverzi i optužbi, posebno dok je bio gradonačelnik Podgorice.

Najveća kritika koja prati Mugošu jeste sistematsko političko zapošljavanje. Njegovi protivnici tvrde da je svaka ključna funkcija u gradskoj administraciji bila rezervisana za kadrove lojalne DPS-u, dok su stručni i nezavisni profesionalci često bili ignorisani.

Krojio Podgoricu po mjeri DPS-a

Mugoša je, prema brojnim tvrdnjama opozicije i medija, sprovodio sistematsko partijskom zapošljavanje u gradskoj administraciji. Svaka ključna funkcija bila je rezervisano mjesto za DPS kadrove, dok su stručni i nezavisni profesionalci ostajali po strani. Takva praksa je stvarala klijentelističku mrežu lojalnih kadrova koji su služili interesima partije, a ne građana. Mugoša je kontroverze u ovom segmentu pravdao “efikasnošću”, ali javnost i kritičari ističu da je ovo bila osnova za dugogodišnje nepotističko upravljanje Podgoricom.

Afera “Carine” ostaje najpoznatiji simbol Mugošinog mandata. Gradonačelnik je optužen da je prodao vrijedno gradsko zemljište kompaniji “Carine” po cijeni znatno nižoj od tržišne, bez javnog tendera. Procjene tržišne vrijednosti zemljišta bile su do 857 po kvadratnom metru, dok su “Carine” plaćali tek 165 eura po kvadratnom metru, što je moglo značiti višemilionsku štetu za grad. Sud ga je oslobodio zbog nedostatka dokaza o ličnoj krivičnoj namjeri, ali slučaj je ostao simbol netransparentnosti i zloupotrebe moći u očima javnosti.

Mugošin stil vođenja grada bio je autokratski i koncentrisan na ličnu moć. Urbanističke odluke donosio je mimo javnih rasprava i profesionalnih procjena. Sumnjivi ugovori i dodjela gradskih parcela često su išli u korist investitora povezanim s DPS-om. Građani i mediji ga pamte kao “gradskog šerifa” koji je koristio funkciju da uveća ličnu i porodičnu imovinu, dok su urbanistički projekti služili partijskoj mreži, a ne javnom interesu.

Mugoša je kao ministar zdravlja i kasnije ambasador u Sloveniji pokazivao istovjetan obrazac: prioritet DPS-u iznad javnog interesa. U zdravstvu su ključne pozicije često davane po partijskoj pripadnosti. Ambasadorski mandat mnogi su smatrali “nagradom za lojalnost”, udaljenom od stvarnog odgovaranja građanima, ali dovoljnim da Mugoša zadrži politički uticaj i finansijski benefiti, ali takođe i svojevrsno sklanjanje iz Crne Gore u vrijeme dok je unutar DPS-a počeo da jača sukob nekoliko frakcija.

Miomir Mugoša simbolizuje autokratski DPS-ov model moći: grad pod partijskim kontrolama, urbanizam po volji pojedinca i sistem koji pogoduje lojalnim kadrovima. Iako oslobođen u aferi “Carine”, javnost ga pamti kao figuru koja je koristila političku moć za ličnu i porodičnu korist, dok je grad ostajao u sjenci klijentelističkog sistema.


Tagovi