Zovu ga po šumi!
piše: Bećir Vuković
Kad ko reče kome za nekoga…
Najstrašniji pev zvati nekoga kroz šumu… Ne doziva nekoga, doziva nešto što se u goru stanilo….
Punana li je narodna riznica riječi i opisa zlih duhova koji se odmetnu od naroda, da bi mu još prinosili zla. Mnogoliko zlo na kraju odmetne se u šumu i kroz šumu krešti.
Samo na rođenju imamo božiji lik. Docnije, lik se umnožava kao odraz kroz prizmu; onda, isto, mnogoliko zlo zaumi da i druge baci u tamnicu bez ogledala…
Alfred Alvarez u „Okrutnom bogu“ skicira izobličenje lika ljudskog u životinjski… Vremenom, svako poprima izvjesni životinjski lik. Najstrašnije iskušenje kroz koje duša zamiče u divljinu, u samoubistvo. Ime joj je – divlja duša…
Usamljeni diktator bez naroda, ali još uvijek na stolici države, pokazuje patološku mržnju prema srpskom narodu i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Zna, srpski narod ga je svalio sa stolice. Sad je poput onog tiranina na Dadovoj slici, koji u fazi raspadanja još sjedi na plišanoj stolici.
Kako u Crnoj Gori, piše Vuk, tako i po svim njenim okolinama, koga po šumi zovu, obestrvio se od sebe, zato se i otura od sebe uzrečicom – daleko bilo…
U 21. vijeku, jedan pali diktator u jednoj maloj državi, poslije trideset godina vladavine – zakričao je da će iz šume braniti presto. Videćemo, da li je to novi doprinos NATO alijansi.
Sa nužim sentimentom, a narodnom pjesniku za podstreh i dopjevavanje… U kojoj li će gori čarnoj čador razapeti, pod oblakom nad čadorom barjak razviti, i prvu noćcu zanoćiti, i otole pustiti te telale hitre, ja da možeš okom pogledati, od tog mora do zelenog Čeva, da je mene znati besjediti…
Prođi me se, moj pjesniče, guslače, ništa od toga biti neće, nit će iko poturiti ralo i volove, i na jad se slomiti u komite, u vrletne gore puste, nit će čoban stada ostaviti, nit će iko toga jada gledati…
Tako je jedan komita već bio, i bitisao. Riječ – bitisao – veli Andrić, nije ono što filozofi svakodnevno upotrebljavaju… Bitisalo ima korijen u turcizmu: bitisalo je ono što je svijetom minulo. Najkraće: bitisalo je bilo. Bilo, i ne ponovilo se. Tako je i sa zanosom našeg komite…
Onaj koji je režirao državni udar da bi sačuvao stolicu, sada bi sam da organizuje državni udar.
Usamljeni diktator pobjedu naroda poredi sa okupacijom Crne Gore od Austrougarske, ili okupacijom od fašista 1941. Nema, niti može biti drukčijeg poređenja.
Za takvu riječ se odgovara pred istim narodom, pred sudovima iste države. Ili ljekari imaju posla.
Ne bi bilo prvi put da se izdajnicima sudi. Narod je tražio da se sudi i Kralju Nikoli.
Na nekoj provincijskoj televizijici, aldžazirici ili avaščiću, psihološki upropašćen, izbezumljeni kabadahija, sa dna ogrehovljenog bića zakreštao je – odmetnuću se u šumu da branim državu.
Nema normalnog čovjeka koji ne zazire od izjave budućeg komite. Kao da je nekakva utvara iz njega progovorila. Ali, ima mjesto na kojem bi zadocnjeli komita morao odgovoriti, sa čime to raspolaže, kakvim arsenalom, prije nego zamakne u šumu.
Jedno pitanje na saslušanju (ili suđenju usamljenom diktatoru), i još uvijek predsjedniku države, moglo bi da glasi: kakav čin bi poneo vođa te terorističke organizacije koja će iz šume djelovati protiv države.
Ono što izbacuješ kroz vrata, vraća ti se kroz prozor. Tako kroz šum i tmušu vremena, narod stalno opominje. Tako i ovaj nasilnik, demonske zabave zamijeniće kreštanjem kroz šumu.
Ono što je narod naglavačke izbacio kroz vrata, još prijeti ispod prozora.
Zlo je mnogoimeno, ali crnogorsko zlo narod je zatvorio – zaključao u jedno ime – lopov.
Najgori je onaj koji prezre tuđu muku. Na kraju, ko ratuje sa Bogom i narodom, vazda izvuče deblji kraj; tome ništa i ne ostane nego da se bestrvi u šumu.
Intervju sam gledao dva puta: sa tonom, i bez tona. U slučaju komite u nagoveštaju, više sam razumio intervju bez tona.
Gledajući intervju bez tona, čak i meni vrlo komplikovane stvari u vezi gestova, grimasa i sličnog govora tijela, postale su kudikamo jasnije.
Intervju bez tona pohranio sam u posebni fajl, i gledaću ga još koji put.