Zato je Ferguson najveći: Ako ti dosade pobjede – pobijediće te
Tako jednostavno
Najveći. Bez dileme u Velikoj Britaniji, vjerovatno i na planeti. Uostalom, 37 pehara za 27 godina precizno ilustruju uticaj Aleksa Fergusona kako na Mančester junajted, tako i globalni fudbal.
A nisu samo trofeji, način igre i(li) pronalazak nekih od najuticajnijih svjetskih igrača obeležili boravak škotskog stručnjaka na Old Trafordu. Biće da je to i glad za uspjehom. Zadivljujuća motivacija da se iznova potvrđuje, kad osvoji sve pronađe motiv da krene ispošteka.
Na sve to jednostavnost u obrazloženjima, pa i kad su ga pitali zar se nikad nije zasitio pobkeda, uzvraća rečenicama koja otkrivaju zašto je najbolji.
„Alternativa je da uživaš u porazima! To nije dio mog života“, ističe sad već 79-godišnji Ferguson, apostrofirajući želju da bude prvi, uvijek i svuda. „Pokušaću da sažmem ideju: ako bih ušetao u trening centar kao trener Mančestera, pogledao savršene terene, šta nudi cio kompleks, bio bih lud ako ne bih tamo dolazio svakog dana. A da bih dolazio iznova morao sam da budem uspješan. Da se umorim? Nikad ni zbog čega u životu“.
Veličina. Između ostalog i zato što je znao koga dovodi na Teatar snova. Nije baš svako mogao da prođe Fergijev filter. Fudbalsko znanje se podrazumjevalo, samo što nije bilo presudno. Ključ se ticao psohološke komponente.
„Neki fudbaleri koje sam trenirao bili su prirodno nadarani. Ostali su dijelili moju posvećenost. Možda nisu bili među najboljima na svijetu, ali su radom učinili sebe najboljima. Imali su nešto u sebi“.
Među najboljim potezima ser Aleksa podrazumjeva se prekomanda „klase 1992“ (Bekam, Gigs, Skols, Bat, Solskjer, braća Nevil), angažmani Kristijana Ronalda, Vejna Runija, Ruda van Nistelorja, Erika Kantone… Naravno, bilo je i promašaja, ali kod Fergusona nisu igrali momci bez pobjedničkog mentaliteta.
„Vjerujem da je riječ o instinktu. Imao sam dobar nos za fudbalere. Pogotovo kad je trebalo gledati one koje bih kupio. Znao sam. Gledajući određene igrače, osjećaj mi je govorio da su za Mančester junajted. Prethodno, za Aberdin ili Sent Miren. Mogao sam to da primetim. Instinkt je bio izuzetno važan“.
Stiče se. Vremenom. Ličnim primjerom.
„Vratiću se na prvi poraz u ulozi trenera. Imao sam samo 32 godine i nisam očekivao da će se desiti. Vodio sam Ist Stirling, gledao meč širom otvorenih očiju, mislio da će biti lako. Izgubio sam 2:5 od Albion Roversa. Bilo je to vrijeme kad su fudbaleri zarađivali svega po pet funti sedmično i kad sam se vratio kući, rekao sam sebi: „Ako ne dovedeš Aleka Fergusona u svoj tim nećeš uspjeti“. Od tog trenutka sam se starao da fudbaleri koje biram budu mentalne gromade“, sjetio se Aleks Ferguson jednog od prelominih detalja u karijeri.
Zato je i dogurao daleko. Do statusa najvećeg.
(Mozzartsport)