Piše: Emilo Labudović
„Ukoliko ne ispunite sve naše zahtjeve neće biti toga i toga i sve do tada nije moguće uspostavljanje redovnog i konsenzualnog stanja u društvu“!
Ovakav oblik komunikacije je sve prisutniji u javnom diskursu Crne Gore i Srbije koje su na meti moćnika i, očigledno, poslednje državne destinacije koje valja preurediti tako da se, kao kao sličice u slagalici, bez ostatka uklope u evro – atlanski model koji je trenutno na snazi. Izbori i njihovi rezultati nijesu više opredjeljujući, društveni konsenzus je moguć samo „ako ispunite sve naše zahtjeve“, a svenarodno jedinstvo nije moguće čak ni kad se nad narod i državu nadnese kataklizmična opasnost.
„Ultimatum predstavlja zahtjev čije se ispunjenje očekuje u određenom vremenskom roku, uz prijetnju kaznom ili opstrukcijom ukoliko se taj zahtjev ne ispuni. On je obično poslednji čin u nizu zahtjeva te je, stoga, vremenski rok za njegovo ispunjenje često vrlo kratak i podrazumijeva da strana koja ga postavlja nije spremna za dalje pregovore“.
Ovako glasi enciklopedijska definicija ultimatuma i ona u sebi sublimira sve etape nekog unutrašnjeg ili međunarodnog spora. Ali, postavlja se pitanje da li je ultimatum kao izostanak dogovora i pregovaranja moguć i logičan i onda kad spor ne postoji? Ili, da budem precizniji, može li se bilo koja strana u društvenom dijalogu dovoditi pred svršen čin za nešto za šta objektivno nije kriva?
Studenti ultimtivno traže dokumentaciju i odgovornost za pad nadstrešnice u Novom Sadu i žrtve koje su tada stradale, i prijeteći da neće sa ulice dok se to ne obavi „po njihovom“! Dokumenta -da, odgovornost – da, ali da li su sudenti adresa koja u jednom koliko toliko uređenom društvu treba da istražuje i presuđuje? Kada je 14. avgusta 2018. godine pao dio vijadukta u Đenovi, uz desetine žrtava, ne samo Italija već i čitav svijet je bio zgrožen i u žalosti. I studenti širom te zemlje, ali odgovornost se utvrđivala tamo gdje se u normalnim državama utvrđuje. A italijanski studenti su sve to dijelili sa čitavim narodom. Studeni nijesu reagovali, bar ne demonstracijama i ultimatumima, ni kad su se, uz brojne žrtve, rušili mostovi u blizini Tuluza, u Drezdenu, Brazilu… Mostovi i čitave zgrade su padali i padale širom svijeta, ali nigdje i niko, pa čak ni tamošnji studenti, nije tražio da zbog toga padne vlast. Ili će možda biti da su ovi naši napredniji i osjetljiviji mimo svih drugih!?
Svuda u svijetu opozicija nastoji da iskoristi svaku priliku i sva dozvoljena sredstva da ukaže kako je određena vlast nesposobna da rešava društvene probleme, i to je u redu. Ali nije u redu da se nacionalne katastrofe, koje bi trebalo da jednako pogađaju sve društvne činioce, koriste u te svrhe. Zar je, prije svega, moralno da opozicija u Srbiji, podržana destruktivnim snagama sa Kosova, iz Albanije, Hrvatske i Crne Gore, pokuša da masakr u školi „Ribnikar“ i onaj u Duboni iskoristi za sve one političke performanse i cirkusijadu širom zemlje? I za ultimativni zahtjev za odlazak Vučića sa vlasti. Pa da je to tako moralno i normalno, američka administracija, sa sve predsjednikom joj na čelu, ne bi ni tri dana sastavila. Ali, ono što važi za druge, ne važi za nas u Crnoj Gori i Srbiji.
Ima li išta bizarnije nego na nečijoj nesreći, ličnoj i kolektivno, jahati uz fanfare i razvijene zastave, transparente i „krvave ruke“? I ispostavljati ultimativni račun onima koji, objektivno, nijesu krivi. Ali, rekoh, u Crnoj Gori i Srbiji, koje se još uvijek, makar i djelimično, odupiru totalnom ukalupljenju, makar i kroz poniženje, sve je moguće i dozvoljeno. A kad su domaći „ultimativci“ potpomognuti soroševskom stokupljevinom, okupljenom i kupljenom, u tzv. NVO, onda je sasvim (ne)normalno da, recimo, akciju protiv ovdašnje direktirice škole, „krive“ zbog idiotluka nastavnika sa BIVŠOM učenicom, predvodi aktivistkinja CENTRA ZA ZAŠTITU I POSMATRANJE PTICA!?!? ! „O tempora, o mores“, rekli bi stari Latini. I da dodam, jadne ptice, štićene i nadgledane sa ove adrese.
Da se razimijemo, pravo na protest je neotuđivo pravo, lično i kolektivno, i to niko ne spori. Opozicija to pravo ima samim svojim postojanjem. Ali, opozicija može i treba da protestvuje zbog stanja u društvu i zahtijeva promjene, ali zbog zločina u „Ribnikaru“, zbog nadstrešnice u Novom Sadu, koja je i u vrijeme njihove vlasti bila jednako klimava i neprovjerena… hm! Takođe, isto tako je nesporno pravo studenata da protestvuju, i ispostavljaju zahtjeve. Pa i ultimativne. Ali, zbog čega? Skupe školarine, skupih domova, hrane, malog broja ispitnih rokova… svakako, ali zbog nadstrešnice u Novom Sadu… hm! I da se razumijemo, nijesam protiv sudentskog pokreta (a i kako bih kad kući imam dvojicu) ali samo za studente koji vode i predvode ali ne i za one koji su dovedeni bilo od koga. A naročito kad baš i nijesu svjesni zbog čega su dovedeni. Makivelijeva maksima da „cilj opravdava sredstvo“ ipak ima jednu moralnu granicu preko koje je, ako ništa drugo, a ono nepristojno preći. Bar ne bez izbora. I bar ne u danu kad u Srbiji otvaraju još 30 klometara jednog od najmodernijih auto – puteva u Evropi.
Ono što nama u Crnoj Gori, u kojoj dešavanja u Srbiji imaju, normalno, imaju snažan odjek („Vijesti“ izgiboše podupirući studente) dok traje uličarenje po beogradskim ulicama (ovo sam rekao i mojim sinovima i njihovim rođacima u Srbiji) promiče „ispod radara“ jeste bezočna pljačka zajedničke sirotinje. Skoro da nema dana kad ne privedu po nekoga od dojučerašnjih „patritota“ koji, sa lisicama na rukama, uzvikuju „da živi Crna Gora“! Da živi, svakako, ali koja? Ova njihova, u kojoj su krali i prali nemilice, dabogda ni zoru ne dočekala. Ta rodoljubiva hipokrizija, koju naslednici pljačkaša i trenutni ustavobranitelji pokušavaju sakriti plavim i rozle dimovima i zahtjevima tipa „ako do tada i tada ne ispunite to i to, mi ćemo ovo i ovo“, samo pokazuje da smo, u svakom pogledu, dotakli društveno dno.
I dok studenti i srednjoškolci (a njih je baš teško „izvesti“ iz učionica) šetaju Srbijom, evo su se i ovi naši dosjetili da im se prudruže, makar simbolično. Da pruže ruku sinu Balše Brkovića koji, o trošku Srbije, „studira“ u Novom Sadu i iz petnih žila pokušava da je sruši. I oni će, vjerovatno, ispostaviti neke ultimativne zahteve i rokove, koliko god bili svjesni da je to plašenje mečke rešetom. Ali, trend je trend, makar bio i naopak.
A dok se mi igramo „kolariću, paniću“, Prva i Druga familija dovršavaju čerupanje već mrtve kokoške. I sasvim je svejedno koja će od te dvije familije pretegnuti i uzeti više, kad iza i jedne i druge stoji prava FAMILIJA! Puca, šenluči, bira u naše ime i, ovako nam zaluđenima, skida kožu šiljkom. I tim istim studentima, ostavlja pustoš i beznađe. Ali, mi smo potomci onih koji su s pjesmom stajali pred streljačke strojeve i peli se na vješala, zar ne? Pa neka pucaju, važno je samo da „živi Crna Gora“!!!
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
