TU SMO GDJE SMO, JER ZA BOLJE NIJESMO

Piše: Emilo Labudović

Sad nam je sve jasno. I gdje smo, i zašto smo tu gdje jesmo i, što je najgore, da za bolje i nijesmo i da je san o ulasku u društvo naprednih – fatamorgana. A to gdje jesmo je vrijeme s kraja XVII vijeka, vrijeme kremenjača i ostraguša, sjekira i svilenih gajtana, mučkih zasjeda i noćnih pohara, riječju: vrijeme krvne osvete. Oči nam je otvorio niko drugi do jučerašnji predvodnik stada, čovjek koji nas je, doduše uz našu podršku i naivnost, doveo tu gdje jesmo. Milo Đukanović, dojučerašnji apsolutni gospodar, lamentirajući nad krajem svoga carstva, normalni slijed koraka i poteza u procesu njegovog razvlašćenja i izlaska iz konclogora u koji je bio pretvorio Crnu Goru, vratio je 200 godina kasnije. U vrijeme kad se plaćalo po principu „oko za oko, zub za zub“!

Mnogi, a među njima i autor ovih redova, bi rekli: ništa novo! Jer na ovakav „šumski“ vokabular Đukanovića, odnosno plašenje mečke rešetom, odavno smo navikli. Još od vremena kad je prijetio da će zbog „šahovnice“ urnisati šah, pa sve naovamo, od prilike do prilike a uvijek kad god je bio u neprilici. A da je u neprilici i u velikoj nuždi, posvjedočio je sam. I to ne toliko praznom puškom oporih i prijetećih riječi, koliko svojim izgledom. NJegova ostrašćena faca (psihijatri bi rekli: izvrnuta maska straha), lice izobličeno do karikaturalnih razmjera, izgledalo je toliko strašno da je onaj nesrećni Šuković, koji mu se na trenutak izvukao iz dupeta da bi izigraao novinara, od straha samo treptao kao svraka na jugovini.

Osim što hrabri sebe pred neminovnim, što ga žuljaju već viđene lisice na rukama, Đukanović uzalud pokušava da, s jedne strane, uplaši „nove“ halabukom i ojkanjem a, s druge strane, ohrabri sve proređeniju kolonu onih koji još uvijek bazaju za njegovim tragom i podgoričke ulice simbolično zasipaju „krvlju“. Jer, po njemu i po njima, što je urađeno – urađeno je, a to što su im ruke do ramena u… (da ne ružim tekst), nikom ništa. Jer, čoče, oni su sve to za dobro Crne Gore i svih nas i samim tim zavređuje opštu amnestiju od svake krivice. A što je inače i svojstveno našem mentalitetu kojim smo praštali krv i zlo bivšim gospodarima, od svetorodnih Petrovića, preko Tita, pa sve do Mila. I tako, dok smo, kažu, na korak do IBARA, s obje noge smo i dalje u prošlim vjekovima u kojima smo samo bili sluge osionih gospodara, što će reći: još ne sviće rujna zora.

Ipak, ima jedna strana ovog našeg tapkanja u mjestu i curika unazad koju, htio čovjek ili ne htio, mora pozdraviti, a to je dosledno DPS istrajavanje u nesojluku. Mada navodno podmlađena i personalno osvježena, ova politička bulumenta se još uvijek drži za skute svoga gospodara i zajedno sa njim, kao posada Titanika sa sve kapetanom, tone u ništavilo. Tako su i bivši i sadašnji de – pe – es(ses)ovci, od Mila do Nikolića, Rakočevića i ser Žila od Pljevalja, do jednog ispratili Don Brana, potvrđujući da im je svima bio i ostao onaj „čija se ne odbija“! U koloni žalbenika, koju su predvodili dvojica Nasera, Keljmendi i Orić, dokazani kriminalci i zločinci, prosuli su grdne suze i brojne umrlice. Time su, definitivno, otkrili svoje „janusovsko“ lice, lice bez obraza kao moralne kagegorije.