Sve srećne države nalik su jedna na drugu, svaka nesrećna država nesrećna je na svoj način…

Piše: Goran Danilović

E, moj Daniloviću.

Ko zna šta sve Maša vidi u Ani Karenjinoj?

Opčinjenost likom, i ravnodušnost prema autoru nije, možda, svojstvena književnom čitanju ali u filosofskom svijetu sve je drugačije.

Pravdam joj se zbog neodgovaranja na par poziva i poruka objašnjavajući koliko radosti u meni probudi zaoravanje prve brazde svakog proljeća – zaboravim na telefon i odmetnem se na nepokornu njivu. Još uvijek me ne odbija ni onaj preteški dvoobrazni plug – gomila škripajućeg gvožđa neosjetljiva na emocije i moju ritualnost, a ni, pride, zglobni „Toma Vinković“, skoro vršnjak, uvijek nadrndan i raspamećen usudom nedoraslog i nikad uvaženog, velikog traktora. Ona mi u Vacap brazdici piše; ti meni ličiš na Ljevina!

Otkuda taj u njenom filosofskom kodu i našoj halpo grupi nije mi jasno?

Nemam snage da se opet vratim Tolstoju, Ani i Vronskom, ne mogu da čitam u proljeće. Ipak, sjećam se Ljevinovog bježanja na posjed, posvećenosti imanju, odmetništvu iz ljubavi i još koječega.

Možda bi mi novo čitanje otkrilo novi, skrivani, svijet, radost ili tugu koje su mi nekada davno promakle, ali neka. U sjećanju su mi i tako odavno izmiješani različiti pisci i junaci, pobrkane moje i njihove stvarnosti – kada bih shvatio da Ljevin i Lenski nikako nisu iz iste priče to bi me dotuklo.

U mom svijetu ni Marko Kraljević nije tako davno orao drumove iz inata, dizao ralo i volove bez mnogo premišljanja, onako revanšistički, i razgonio okupatora na buljuke. Sve je to bilo juče, bilo i tamo i ovdje, u nas i u Rusa, kojekuda.

Što se mene tiče taj epski evergrin dopjevan je negdje skorije onim dijelom o tri tovara blaga. To da oreš i izoreš višak vrijednosti, to da potrpaš ekstra profit u džakove i poneseš majci više liči na Petra Ivanovića nego na Marka Vukašinovog.

Ko nije orao ne zna koliko je teško vitlati plugovima. Vjekovima su postajali sve teži ne bi li incidenti oređali, a ni Marko nije što je nekad bio.

Ono Mašino poređenje sa Ljevinom nije, međutim, ovlašno, bez obzira što ja nisam veleposjednik i što Đurđevina nije ni blizu periferiji velegrada.

Slično je vrijeme, sada i onda, ovdje i u carskoj Rodini, doba prelaska iz feudalizma u kapitalizam. Proteglo se kao tajga, odužilo kao Volga i votka, traje evo poslednjih pedeset godina. Moje i Ljevinovo nesnalaženje u tranziciji, otpor diktaturi gradske aristokratije, koja to nije, bježanija u svijet smisla, na zemlju praotaca, učinili su nas sličnim. Jednom ću vam ispričati i o Keti.

Ljevina je, međutim, stvorio Lav Nikolajevič gradeći ga pomalo od sebe, ali i po pravilima ravnoteže likova u romanu, a mene sam stvarao ja, par prijatelja, mnoštvo dragocjenih neprijatelja, Mašini kategorički imperativi i Bogdanova potonja „insistiranja“ da pratim Eminema i gledam Mijazakija i japanske anime. Šta sve mora da radi čovjek u „najboljim godinima“ da bi njegova vezanost za selo imala dublji smisao gotovo je nevjerovatno.

Onih užasnih devedesetih, kada su moje čitalačke srednjoškolske uspomene na Tolstoja bile svježe i jučerašnje, umalo sam poput Vronskog sjeo u voz i otišao u neki „rusko-turski rat“ ne bih li se tako odužio baćuškama i literaturi, ali i zadovoljio svoj mladalački avanturizam. Nažalost vozovi zbog sankcija nisu išli daleko, a i taman sam se vratio iz poslednjeg „srpsko-turskog“ rata. Moja prva ljubav, filosofija, batrgala se na pružnom prelazu između druge i treće godine studija i jedva davala znakove života. Profesor sociologije, kojega smo zvali Gargamel, razapeo me negdje između jedanaeste teze o Fojerbahu i kontemplacije, ne praštajući mi nadobudnost i prepotentnost „ideološki pogrešno usmjerenog“ filosofa .

– Ko si ti da konteplaciju prevodiš sa ruskim umosozercanijem? Filozofi su do sada samo različito tumačili svijet, a stvar je u tome da se on promijeni – e, to je kontemplacija, moj Daniloviću“!

Već sam bio odlučio da se vratim na selo, kada vozom nisam mogao da odbjegnem ni dan daleko, ali je Gargamel odlučio da me pomiluje: u ime novog oca, sinova i kćeri nove Crne Gore i još jedne nove Jugoslavije.

– Kako ti je bilo u tom vašem ratu bilo je poslednje pitanje i prekor. Nisam odgovorio jer nisam bio siguran da ću pogoditi na koji rat misli.

Mnogo kasnije, mnogo puta, zbog ovog drugog Gargamela, želio sam da otputujem zauvijek i javim se iz neke drumske krstarice sa širokih američkih kolovoza i to kakvom jenkijevskom razglednicom. Bila bi to neka teza o Bukovskom, neko duboko drumosozercanije, preinačeno za potrebe probirljive domaće publike; fuck you losers!

Ostao sam.

Zadržao me inat, nova generacija filosofa u familiji, jedan nedoraslii traktor, par prijatelja i gomila dragocjenih neprijatelja.

Ispričaću vam jednom i o Keti.

Danas nema kud da se bježi, odocnio sam. Na kraju, ko bi me razumio da se sada poskitam i odmetnem? Nisam bježao od Mila, a da tražim azil zbog Zdravka, ne ide.

Radost one prve brazde nije ustvari radost namjernog zaborava i potiskivanja svakodnevnice. Nije. To je najprije neko pritrpano sjećanje. Neko otvaranje davnine – iskopavanje ralom čudesnog liturgijskog pojanja zasijanog u pra vijeku po nebu i po zemlji.

Mogao je Mijazaki napraviti od toga fantastičnu priču, cijeli svijet duhova i neke hrabre krupnooke djece koja spašavaju svoje roditelje i cijelu budućnost od bespovratnog pretvaranja u praseću naciju i državu. Mogao nam je i Eminem sve to izrepovati ali…

Sve srećne države nalik su jedna na drugu, svaka nesrećna država nesrećna je na svoj način…