Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
U starom, izopačenom i politički kreiranom srpsko-hrvatskom jeziku Titove Jugoslavije postojala je riječ koja meni zvuči kao presuda mnogo teža od njihovih kazamata – lišenjec.
„Duhoviti“ komunisti su tako nazivali ljude kojima su Oslobodioci oduzeli politička i građanska prava, gurajući ih u mrak, konstantno mučenje i u kategoriju građana drugog reda.
Samo u Srbiji je ta brojka dostigla nevjerovatnih 50.000, u vremenu kada je broj stanovnika bio neuporedivo manji nego danas.
Lišenjec je bio i Branko Lazarević – diplomata, književnik, esejista i jedan od najobrazovanijih ljudi svoga doba.
Podsjetila me na Branka Lazarevića, čuvenog diplomatu i književnika, nova serija koja govori o nobelovcu Ivu Andriću.
Sjetio sam se da sam tokom nekoliko projekata koje sam radio u Herceg Novom naišao na vrlo zanimljive priče o ovom velikanu srpske i jugoslovenske diplomatije kao i na priču o tada tek otkrivenoj zaostavštini, koju su otkrili u Herceg Novom, gdje je on, nakon oduzimanja velike imovine, poslat da provede svoje poslednje dane.
Lazarević je, bez sumnje, što se vidi u njegovom književnom radu, pripadao generaciji koja je vjerovala da se država gradi znanjem, kulturom i institucijama.
Predstavljao je Kraljevinu Jugoslaviju u evropskim i svjetskim centrima, sjajno pisao o književnosti i politici, duboko promišljao društvo i čovjeka.
Potom je došao rat pa građanski rat u Srbiji i Crnoj Gori, revolucija, i konačno krvoločni posleratni obračun.
Kao mnogi pripadnici predratne intelektualne elite, postao je nepoželjan.
Zatvoren, ponižen, lišen prava, izbačen iz javnog života, završio je svoje dane u Boki, u Herceg Novom, u siromaštvu i zaboravu.
„Država“ kojoj je Lazarević decenijama vjerno služio u Vašingtonu, Tokiju, Čikagu, Berlinu, Ankari, Beču, Briselu, Bernu, Pragu, Tirani, nije mu oprostila što je, sasvim slučajno, pripadao vremenu koje su oni, u zanosu profesionalnih manijaka, željeli da izbrišu.
„Stvoriti građanina: to je osnovni uslov za zdravu državu“ napisao je Branko Lazarević.
U toj jednoj rečenici sadržana je čitava politička filozofija tog čovjeka i, bilo bi dobro, svih ljudi.
Građanin je slobodan čovjek, sposoban da misli, da preispituje i da ne prihvata istine samo zato što su proglašene službenim stavom KP Jugoslavije.
Upravo ljudi slični Branku Lazareviću su najčešće bili žrtve poslijeratnog poretka.
Nova vlast, nova elita, nije se obračunala samo sa političkim protivnicima nego i prije svega ostalog sa pamćenjem.
Komunisti i titoisti, zadojeni brozomorom, morali su stvoriti utisak da istorija počinje 1945. godine.
Sve što je bilo prije toga predstavljano je kao zaostalo, reakcionarno i bezvrijedno.
Nažalost taj odnos prema prošlosti i danas živi u Crnoj Gori, možda jednako kako kao i 1944..godine, kada je poslije 12. septembra 1944.godime, za samo nekoliko mjeseci, na teritoriji
Srbije i Crne Gore, stradalo nevjerovatnih 40.000 staraca, djece ispod 18 godina i žena, od krvavih ruku komunističke kamarile..
Za manje od godinu dana likvidirano je preko 10.000 sveštenika i onih bliskih hrišćanskim crkvama na prostoru kraljevine Jugoslavije.
Posleratni period se često veliča bez neophodne kritičke analize, dok se doba između dva svjetska rata posmatra isključivo kroz ideološke naočare. Ubeđuju nas i podučavaju da nije postojala generacija diplomata, profesora, pisaca i državnika koji su gradili institucije i kulturni život.
Nove komite i belvederci nas zaklinju da zapamtimo i da im vjerujemo da su Branko Lazarević i njegovi savremenici bili tek istorijska greška koju je trebalo ispraviti. Ubistvima, mučenjima, otocima i teškim fizičkim radom.
Svako ko, čak i danas, pokuša da otvori pitanje posleratnih progona, namještenih procesa, oduzete imovine i građanskih prava, rizikuje da bude proglašen revizionistom, „četnikom“ ili „srpskim šovinistom“. Tako se ozbiljna rasprava zamjenjuje etiketama. Društvo, kakvo je danas naše, koje se plaši istorijskih pitanja osuđeno je da ostane zarobljeno u mitovima i teško će rasterećeno ući u novu porodicu – Evropsku uniju, kojoj decenijama opravdano stremimo.
Niko razuman ne spori značaj antifašističke borbe. Međutim, antifašizam nije i ne može biti dozvola za prećutkivanje nepravdi koje su uslijedile nakon velike pobjede protiv fašizma
Zrelo društvo, što nažalost naše još uvijek nije, sposobno je da istovremeno poštuje borce protiv fašizma i da osudi političke progone, zatvore, konfiskacije i uništene živote desetina pa i stotina hiljada ljudi.
„Građanin ne znači samo plan jedne narodne zajednice.
Građanin znači plan opšte ljudske zajednice. Pravi i veliki građanin, to je građanin Masarikovskih shvatanja. To je čovek osposobljen da bude član opšte ljudske zajednice.
On čini vrh piramide.“
Zbog ovakvih i sličnih stavova za mene je priča o Branku Lazareviću bez sumnje mnogo više od biografije jednog zaboravljenog vrhunskog diplomate i književnika, koji je nasilno i bez razloga istjeran čak i iz Saveza književnika.
Priča o Lazareviću je podsjetnik da su države najjače onda kada poštuju svoje najbolje ljude a najslabije kada ih proglašavaju neprijateljima. Naše, ali i sve balkanske, uvijek su najslabije jer biraju da budu takve.
Sudbina jednog lišenjca postaje tako ogledalo čitavog vremena ali i opomena nekim političarima sadašnjosti da se istorija ne smije pretvarati u ideološki monolog, kako danas to zamišljaju neke političke partije i javne ličnosti, već mora biti produkt razgovora, uz korišćenje činjenicama, ma koliko one bile nekima neprijatne.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
