Piše: Emilo Labudović
Boli, i to baš boli, da se ne lažemo. Boli, i to ne toliko zbog nas, sadašnjih, koliko zbog onih ondašnjih koji bijahu naši i samo naši đedovi i prađedovi i o čiji se obraz ogriješismo. Ali, ako je za utjehu, nije nam prvi put, koliko god pokušavali da se odreknemo grijeha prebacujći ga onima „drugima“.
Jer i jedni i drugi smo potomci onih „ondašnjih“, tako da je sramota – opšta. I nije važno koliko je ovih ili onih, svi skupa, kao narod i kao država, nosimo žig sramote i „roditeljskog grijeha“.
Znam, skočiće sad mnogi od ovih „mojih“ kako pokušavam da relativizujem čin i nastojim da ga opravdam. Možda i bih pred drugima samo kad bih mogao pred sobom. Jer, ponavljam, boli, boli za sve pare. I stid me je pred đedovima i njihovim medaljama. I njihovim snovima, nadama i žrtvama. Pred ostvarnjem njihovog sna, starijeg i od njih i vjekova koje su živjeli.
Sna da budu slobodni i sa braćom u jednoj državi. I bili su, i slobodni i u jednoj državi. I, pričao mi je đed Mihailo, tih dana se slavilo i šenlučilo kao nikad prije. A onda smo došli mi… Ali, nema i neće biti našega čina, ovakvog ili onakvog, koji se može baciti sjenkom na to vrijeme.
Sporna formulacija u zakonu djeluje više nego užasno, ali baš zbog toga i farsično, na ivici gole sprdnje. Jer, papir trpi svašta, a suština toga „svašta“ je samo stvar ugla gledanja. Uostalom, zar jedan od čuvenih evropskih silnika devetnaestog vijeka nije rekao „dajte mi tri rečenice bilo kojeg pisca i poslaću ga na vješala“!
I predmetnom formulacijom bi se neki očas mogli naći „na vješalima“, a, ruku na srce, i našli su se, ali ona tako djeluje samo kad se izuzme iz konteksta. Izuzeta iz onoga što se zove politika, njeni ciljevi, namjere strategija… formulacija je krunski argumenat za „vješanje“. A Srbe su, ionako, kroz istoriju, „vješali“ bez prestanka, Turci, Njemci, Bugari, ustaše, četnici, partizani… tako da je ona čuvena „Srbe na vrbe“ i danas čuvenija od svakog drugog istorijskog pokliča.
I dok jedni likuju što su neki „zakleti Srbi“ ćutke digli ruku za žigosanje svojih predaka kao okupatora, drugi vrište na sav glas, kunu i anatemišu. A sve to je samo jedan, doduše težak, trenutak u dugom hodu, posrtanju, padovima i uzletima srpskog naroda kroz istoriju. Pa čak i onih koji su se odjednom i nedavno dosjetili da nijesu Srbi i unuci svojih đedova.
Domet toga „trenutka“ biće taman onoliki koliko je potrebno da ga zasjeni neki drugi, jer ako je iko, mi smo narod sklon eksplozivnim reakcijama na društvena dešavanja. I čudom se ne mogu načuditi kako se desilo da nas Kinezi preteknu u pronalaženju baruta i kako nam je onaj Nobel promakao sa onim dinamitom.
Pedantni kritičari, kako iz redova onih koji likuju tako i ovih „mojih“, kao krajnji argument predaje i izdaje onih koji koji to nikako nijesu smjeli, reći će: zapisano je, i ostaće. Ali, i na tarabi je pisala „ona stvar“ pa se jedan grdno zajebao i slomio „onu stvar“, tako da sam na mjestu ovih što barjače ja se ne bih zatrčavao.
A istina, ona nepobitno utvrđena i etablirana, ima osobinu da traje i istrajava, da odolijeva svim naknadnim revizijama i osveti. Tako će i istina o 1918. godini preživjeti i ovu „tarabu“ i natpis na njoj. I, mada boli, boli za sve pare, preboljeće rod moj nesmiljeni i ovaj prst u sopstveno oko. Do nove prilike i novog „argumenta“ za vješanje.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
BOLI I BOLJEĆE…
I srce i nakazni obraz.
Prestati neće bolno da peče.
Ni kad jednom na nekoj novoj tarabi
novo slovo bude napisano.
Istrunuće i taraba i u Skupštini
će sjedeti neki n o v i uspavni
i ponosni ljudi….
SAMOPORICANJE NAM JE ZAUVIJEK
UKALJALO OBRAZ !!!
P.S. Kako ćr neki n a r o d n i Poslanici
medju svoje zive i mrtve,
kako pred ogledalom pogledati
u lik svoj – u ono što se nekad zvalo OBRAZ ?!!!