SUDIJA U LAVIRINTU STANOVA

0

Piše: Bećir Vuković

Sudija ide ulicom i tegli torbu. Sudija se nagnuo na desnu stranu jer je torba teška…

Sudija sa teškom crnom torbom ulazi u zgradu, i poslije pola sata izlazi u drugom odijelu, ali sa istom teškom torbom punom ključeva…

Sudija je obišao jedan u nizu od svojih stanova…

Sudija sporo zamiče niz ulicu sa teškom torbom, preko zebre vadi maramicu i briše znoj ozadi niz vrat, jer – kad teglite tešku torbu stradaju vratni mišići – i ulazi u tek završenu zgradurinu…

Prilazi ulaznim vratima, vadi denjak ključeva, otključava ulazna vrata, ulazi u zgradurinu, zaključava vrata, i ulazi u lift koji još ne radi…

Vjerujem da sudije mnogo gube kad ih ljudi viđaju uživo…

(Ranije, gubili su glumci, u tranzicionim postkomunističkim vremenima to su sudije i tužioci…)

Nakon pola sata sudija izlazi iz zgrade, sada u trenerci i bez sunčarica, i nastavlja tegleći tešku torbu punu ključeva…

Sudija je prije podne obišao stanove preko Morače, popodne će obići stanove na drugoj obali Morače…

Grad jeste – kolektivno pamćenje. Kakvo pamćenje imaju vaše sudije – kako popamtiti toliko adresa sa kojima istovremeno raspolažete, još nije poznato sociološko – psihološkoj praksi…

Koliko sudija ima po nekoliko stanova, koliko tužilaca ima po tri – četiri stana, koliko profesorčina – prevaranata – koji su do pojasa zagazili u mutne vodurine politike, koliko stanova imaju bivši ministri ne samo kulture i poljoprivrede i turizma, koliko stančuga imaju bivši šefovi policije, koliko direktori banaka, koliko rektori…

Čovek je rođen da živi kao životinja, ali – on se upustio u avanturu koja nije prirodna – kaže Sioran.

U kakvu se – neprirodnu – avanturu upuštaju crnogorske sudije…

Sledeći Siorana, pomišljam da je čovjek, prije svega, biće pejzaža – ukras pejzaža – ukras šumovite Gorice, a ne biće lavirinta, sužanj u betonskoj – spavaonici ispod Gorice…

Svako od nas ima – lični odnos prema gradu, stara je definicija grada od Atine pa do Podgorice, ili obližnjeg Spuža…

Ali, kakav – lični odnos – prema gradu ima čovjek koji ima 10 stanova u tom gradu..?

(Sudija ima – denjak ključeva – izraz – koji je asocijativno popularan u crnogorskom gradiću Spužu, pa cijelim sutokom rijeke Zete, sve do grada pod Goricom…)

Ako ima postmodernih proznih pisaca u Podgorici, mogli bi da svoju prozu – ambijentuju – u Podgorici, i samo prate nekoga od brojnih sudija kako subotom i nedeljom obilaze svoje stanove…

Pratiti sudiju, i istovremeno opisivati – imaginarni grad…

Pisati i samo pisati o imaginarnom gradu sudija i kadija…

(Vjerujem da sam crnogorskim postmodernim proznim piscima ponudio fantastičnu ideju…)

Teško je reći nešto o Parizu što još nije rečeno, ali, eto imate provincija i palanki, u kojima jedan – stanar – ima deset – stanova…

(Sličnu zamisao imao je i Roman Polanski. U gradu se pojavio kolekcionar soba. Da bi priča prešla u strašni zaplet, kolekcionar je sudija, čiji je duh nezasit…)

Podstanari Podgorice davno su u(stan)ovili priču da jedan gradonačelnik ima 100 stanova…

Italo Kalvino, bez kojeg ne idem na ljetovanje u Igalo, piše:“ Ima gradova koji nisu iz stvarnog sveta.“

Igalo nije ni selo ni grad, Igalo i izlazi i ne izlazi na more. U jednoj sobi u Igalu sanjam da imam svoju sobu u Igalu…

Izvjesni tajkun iz Podgorice, u Igalu ima 1000 soba sa terasama…

Da li je još aktualna stara informacija, morali bi da provjere aktivisti „Za budućnost Herceg Novog.“

 

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.