Postoje dani kada smo umorni jer smo loše spavali, radili previše ili bili pod stresom. Ali šta kada umor prestane da bude prolazan i postane stanje? Kada traje nedjeljama, ne prolazi ni nakon odmora i polako počne da utiče na koncentraciju, raspoloženje i tjelesnu težinu?
U takvim situacijama, uzrok često nije samo iscrpljenost, već hormonski disbalans – najčešće insulinska rezistencija ili poremećaj rada štitne žlijezde. Kako da prepoznamo razliku između „normalnog“ stanja umora i onog koji zahtijeva pažnju, objašnjava dr Slađana Drobnjak, subspecijalista endokrinologije iz MediGroup sistema.
Zašto se hormonski disbalansi često prepoznaju kasno
Prema riječima dr Drobnjak, hormonski disbalansi se često razvijaju tiho i postepeno. Umor, promjene raspoloženja, pad energije ili blago povećanje tjelesne težine rijetko se odmah povezuju sa hormonima, a češće pripisuju stresu ili načinu života.
„Najčešći simptomi hormonskog disbalansa su nespecifični poput hroničnog zamora, problema sa snom, koncentracijom, promjene raspoloženja i tjelesne težine. Upravo zbog toga pacijenti često dugo ne traže pomoć i ne pridaju važnost ovim tegobama“, objašnjava dr Drobnjak.
Na nastanak ovih disbalansa utiče kombinacija genetike, hroničnog stresa, poremećaja sna, nepravilne ishrane i nedostatka pojedinih vitamina i minerala, a posebno su ugrožene žene u periodima hormonskih promjena.
Kada umor prestaje da bude „normalno“ stanje
Umor je jedan od najčešćih simptoma zbog kojeg se pacijenti javljaju ljekaru, ali i jedan od najčešće zanemarenih. Razlika između prolaznog i hormonskog umora je ključna.
„Prolazni umor ima jasan uzrok – naporan dan, stres ili manjak sna – i povlači se nakon odmora. Sa druge strane, umor koji je posljedica hormonskog disbalansa traje duže, ne prolazi ni poslije kvalitetnog sna i često je praćen drugim simptomima“, ističe dr Drobnjak.
Upravo ta postepenost i navikavanje na stanje iscrpljenosti često dovode do toga da se problem prepozna tek slučajno, prilikom rutinskih analiza. Vremenom, mnogi se naviknu na takvo stanje i prihvate ga kao novu normalnost, što dodatno odlaže dijagnostiku.
Insulinska rezistencija – tiho stanje savremenog doba
„Insulinska rezistencija nastaje kao posljedica dugotrajnog povišenog nivoa šećera u krvi, najčešće uslijed prekomjernog unosa hrane bogate ugljenim hidratima. Insulin svoje dejstvo ostvaruje vezujući se za insulinske receptore na površini mišićnih i masnih ćelija. Kada su trenutne potrebe za glukozom zadovoljene, njen višak se skladišti u jetri i mišićima u vidu glikogena, a potom i u masnom tkivu. Ukoliko su šećer i insulin duže vrijeme povišeni, ćelije se vremenom ‘brane’ tako što smanjuju osjetljivost insulinskih receptora ili njihov broj, što dovodi do razvoja insulinske rezistencije“, upozorava dr Drobnjak.
Znak za uzbunu: Ako umor traje duže i ne prolazi ni nakon odmora, a uz to su prisutni problemi sa tjelesnom težinom, koncentracijom, snom ili raspoloženjem, važno je ne ignorisati simptome i provjeriti hormonski status.
Promjena životnih navika, pravilna i redovna ishrana, fizička aktivnost, kvalitetan san i smanjenje stresa mogući su indikatori poboljšanja insulinske senzitivnosti i sprječavanja dugoročnih posljedica.
Štitna žlijezda – mali organ velikog uticaja
Hormoni štitne žlijezde utiču gotovo na svaki organ i tkivo u tijelu. Regulišu metabolizam, tjelesnu temperaturu, rad srca, nervni sistem, raspoloženje, pamćenje, ali i reproduktivno zdravlje.
Hipotireoza (smanjena funkcija): Simptomi se razvijaju postepeno – umor, pospanost, zaboravnost, povećanje tjelesne težine, zimogrožljivost, zatvor i otoci.
Hipertireoza (pojačan rad): Može izazvati nervozu, nesanicu, ubrzan rad srca, gubitak tjelesne težine uz dobar apetit i emocionalnu nestabilnost.
„Zbog uticaja tiroidnih hormona na nervni sistem, poremećaji rada štitne žlijezde često se pogrešno pripisuju stresu, anksioznosti ili psihičkom umoru“, objašnjava dr Drobnjak.
Zajednički simptomi koji zbunjuju
Insulinska rezistencija i poremećaji rada štitne žlijezde imaju brojne zajedničke simptome:
Hronični zamor i problemi sa snom.
Problemi sa tjelesnom težinom i koncentracijom.
Promjene raspoloženja.
Neredovni menstrualni ciklusi kod žena.
Ova stanja su često povezana i međusobno se mogu pogoršavati, što dodatno otežava dijagnostiku bez adekvatnih analiza.
Kada je vrijeme za provjeru hormona
Kod osoba koje imaju nespecifične, ali uporne simptome, preporučuje se laboratorijska provjera:
-
Jutarnjih vrijednosti glukoze i insulina.
-
HbA1c i lipidnog statusa.
-
Enzima jetre.
-
Hormona i antitijela štitne žlijezde.
Pravovremena dijagnostika omogućava da se terapija započne na vrijeme i spriječe dugoročne posljedice. Uporni simptomi zahtijevaju provjeru hormonskog statusa, jer hormonski disbalansi, kada se prepoznaju na vrijeme, mogu biti uspješno kontrolisani.
(Kurir.rs)
