Što treba da znaš, tu je!

1

Piše: o. Darko Ristov Đogo (unuk Kojov)

Možda najmanje istinit tačan podatak o meni jeste onaj da sam rođen u Sarajevu. Svakako, tačan je: tako piše u knjigama matičnim. Ne stidim se moga grada, ali ga odavno ne posjećujem. Duga je to priča. No možda bi tačnije bilo reći da me rodio đed Kojo, očev otac. Rođen sam u njegovim guslama. Dakle: na Vučjem Dolu i Grahovcu. Na epici i etici. Na onom momentu kada se đed Kojo Ristov Đogo, otac Rista Kojovog Đoga i đed Darka Ristovog Đoga vrati iz smjene u GRASu i ostavi konduktersko-vozačko teget odijelo. Sjedne da ruča, pogladi brkove i „navije“ Đorđija Koprivicu. Ili nekog druog Homera srpskog roda. Da ječi. Da se zna. Da se pamti.

– Đede, može li nešto drugo? Pitamo mi.

– Šta drugo? Šta će ti drugo? Što treba da znaš, tu je.

to treba da znam, veli, tu je. Srpstvo je tada značilo: pouzdanje, sigurnost, saznanje da si svoj na svome. I zauvijek mi je to ostalo. Crna Gora – ta ideja i ideal, ljubav i bol nas Hercegovaca bila je metafora jednog stamenog stava. Možda smo pregonili. Možda željeli da je ona ono što ne može biti – neprekidna stijena, bez kolebanja i promjene. I ostala mi je takva, i kada me je sve još dugo upućivalo da stvari ne stoje tako. Bilo je u toj đedovoj ljubavi one hercegovačke naivnosti koju naučno precizno secira Budo Aleksić u svojom radovima. Bilo onog povjerenja koje ništa – pa ni manje hvalni postupci cetinjske, onda još sasvim srpske vlasti – nisu poljuljali. Bilo pouzdanje da Crna Gora pripada Srpstvu samo onoliko koliko je postojana i nesavitljiva. Stamena i ista!
Jer Isti je Onaj koji je Istina. Promjena i savitljivosti ima kod onoga koji je neprekidni promjenitelj ljudskih želja i mišljenja…

Šta je to tamo, oče Darko?

Poruka ne malo. Mimo mojih utisaka. Mimo nešto dana. Mimo nešto litija. Mimo nešto služenja.

– Vi se krećete među našim narodom u Crnoj Gori. Više ste tamo nego ovdje. I kada ste ovdje niste ovdje. Šta je to tamo?

Gledam u telefon. Šta da kažem? Gledam u poruke samo jednog prijatelja (a gdje su svi drugi? Gdje oni koji jesu Srblji? Gdje oni koji su to, ali da se ne zna? Gdje oni koji su to po jeziku, ali ih je pasoš omađijao?) I kako da ih sažmem?

„Ne brini se, dragi brate, sve će biti dobro. Još koji dan – eto Pashe i potpisaće se Temeljni ugovor i sve za šta ti srce strepi i za šta me sada pitaš, biće prošlost. Dobro je sve. Imaj povjerenja.“

„Zašto toliko strahuješ? Zašto neprekidno pitaš? Manje piši – neprijatno je tvoje pisanje. I za nas ne brini. Evo, čim se izabere Mitropolit – ako se izabere jer Beograd pravi stalne opstrukcije (znaš da nam oni ne žele dobro!) biće potpisan Temeljni ugovor. Pusti nas malo na miru. Ne prija već tvoja briga. Dođi da živiš ovdje.“

„Dragi brate Darko. Opet pitaš za situaciju ovdje – kao da je ne znaš i sam. Ne brini se. Samo da Vlada opstane. Temeljni ugovor će biti. URA ga ne želi, ni Ambasade. A sve od njih zavisi. Znaš da nije lako. Decenijama se gradilo naopako. Nije toliko ni važan TU. Samo da opstane Vlada. Bez nje smo propali. Ne treba talasati. Molim te. Manje piši. Ili mekše.“

„Čuo sam, brate, da se preporučuješ Beogradu, pa zato pišeš. Zar si se i ti prodao za parohiju u Beogradu? Za profesuru? Ne piši i ne brini. Ovdje je sve u redu. Čuo sam i da hoćeš da dođeš ovdje. Imamo i mi ovdje sveštenika. Neka te tu. I manje piši. Javi će ti se NN. Ako možeš, pomozi mu za dom. Pozdrav.“

„Oče mili. Sve je u redu ovdje. Previše brineš i pišeš. Piši malo o Dodiku i Vučiću. Nikad nisi o njima toliko brinuo.“

**

I šta reći? Kako sažeti dan? U kom pravcu to ide?

Savremenike čovjek i može ostaviti na čekanju. Može bar malo odgoditi odgovor. No: šta reći brkatom đedu Koju čije lice svakako gleda u mene svaki put kada pogledam u ogledalo, svaki put kada se naveče pomolim Hristu? Za njegovu ljubav se išlo i ide se, tamo gdje Srpstvo i dalje određuje svaki uzdah, tamo gdje nema prevare, gdje nema dvoumljenja, gdje nema komformizma. Tamo gdje nema kompromisa sa stvarnošću jer je beskompromisnost i neprilagodljivost jedino što epski pjesnik pjeva kao vrijedno pamćenja – sve ostalo nije vrijedno pamćenja.

Šta da mu kažem? Da je vrhunsko umijeće sanjane Crne Gore – vazalnostvo? Da je „MORAOE“ ili „tako hoće ambasade“ ili „ne da URA“ sve što ima da se kaže?

U redu. Vi vašim đedovima recite to.

Ja mome ne mogu.

Valja i meni. Pred Hrista. Pred Miloša. Pred Njegoša. Pred Rista. Pred Koja. Pred sina mu Rista.

Ne mogu da im se pravdam sa „mora tako“.

Mi smo živjeli i umirali da ne mora.

1 Comment
  1. tako stoje stvari komentariše

    Ne mora ali je tako, nažalost.

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.