Nekada se evropski put Crne Gore pratio s lupom u ruci. Danas izgleda da je dovoljan samo – wi-fi signal. Jer otkako se Ranko Krivokapić vratio u Ministarstvo vanjskih poslova, institucionalni refleksi Brisela kao da su – nestali. Da nisu poslanici “Evrope sad” ostali bez interneta, pa da nisu stigli da se oglase? Ili je ovo novo poglavlje u strategiji „ne talasaj dok traje roštilj sezona“?
Ranko Krivokapić, političar čiji je politički kapital potrošen još prije nego što je prvi put imenovan na ovu funkciju, sada se vraća u istu onu zgradu iz koje je – kako su tvrdili njegovi sadašnji saveznici – jednom već otišao bez postignutih rezultata. Njegov povratak nije samo kadrovski retro korak – on je simbol krize identiteta u spoljnopolitičkom kursu Crne Gore. A još više je simbol sistemske neozbiljnosti.
Evropa kao nijemi posmatrač
U trenutku kada se zemlja formalno nalazi na evropskom putu, očekivalo bi se da ključni evropski partneri reaguju na ovakvo kadrovsko kolo. Posebno kada se govori o instituciji kao što je Ministarstvo vanjskih poslova, koje bi, makar simbolično, trebalo da bude izlog evropskih vrijednosti. Ali umjesto reakcije – tišina. Nema ni saopštenja, ni demarša, ni diplomatskog podignutog obrva. Zar je moguće da se evropski diplomatski kor danas zadovoljava neutralnošću čak i kad se šalju poruke koje ruše kredibilitet evropske agende?
Ako je Ranko Krivokapić rješenje – kakav je onda problem? Ako je kontinuitet sa lošim praksama prihvatljiv, onda je iluzija evropskih reformi potpuna.
“Evropa sad” bez glasa – ili bez ideje?
Jednako zagonetna je i tišina iz tabora “Evrope sad”. Stranka koja je svojevremeno došla na talasu “novog početka”, “računa”, “pravde” i “prevrata” sada mirno gleda kako se stari kadrovi vraćaju na ključne funkcije. Zar ni u njima više nema one inicijalne energije kojom su obećavali raskid sa političkom hipokrizijom prethodnih decenija?
Ćutanje, naravno, ima cijenu. I to ne samo političku, već stratešku. Jer kada kadrovska rješenja poput Krivokapića prolaze bez otpora, šalje se poruka da je Crna Gora zemlja u kojoj se evropske vrijednosti tumače proizvoljno – kada i kako kome odgovara. A to nije reforma. To je mimikrija.
Kadrovski ping-pong kao vanjska politika
Dovođenje bivših i već viđenih aktera na ključne spoljnopolitičke pozicije ne može se više pravdati ni kompromisima, ni stabilnošću. To je klasični balkanski refleks političke reciklaže, u kojoj sve što je jednom propalo mora još jednom biti ponuđeno – da slučajno neko ne pomisli da smo naučili nešto iz prošlosti.
A evropski put? On se u međuvremenu pretvara u geografsku šalu. I dok čekamo da neko iz EU konačno nešto prokomentariše, crnogorski građani, koji još uvijek vjeruju u tu istu Evropu, ostaju bez odgovora: da li je ovo put ka EU – ili vraćanje u političku močvaru iz koje smo pokušali da izađemo?
Ranko, kako ove posrbice dobijaju ospice od tebe a ne mogu nista, evo sad im ne smetaju muslimani i Albanci u koaliciju sa njima!😅🤣😂