Sreo sam sinoć u snu Milicu, djevojka je velika…

0

Piše: Marko Kovačević

Sreo sam sinoć u snu Milicu. Djevojka je velika… Izgleda onako kako svako od nas Lazarevu caricu Milicu zamišlja. Nije kao druge, nosi malo kraću kosu. ,,To mi je navika iz djetinjstva“ – reče kada je vidjela da sam primjetio. ,,Kog djetinjstva Milice?“ – pitao sam. ,,Onog kog nisam imala…“ – reče jedra cura i oči joj se napuniše suzama. Ustreptao i dirnut krenuh da joj suze brišem al i ja zaplakah.

U magnovenju dok smo jedno drugom suze brisali prošaputala je ,,Nije meni žao mene. Ja sam otišla tamo gdje se raste i cvijeta, gdje uzdaha i boli nema.“
,,Pa zašto onda plačeš, Milice?“

“Plačem jer me suze majčine svako veče dozivaju. Jer me tuga očeva što je pred svijetom ćuti na suze nagoni. Bratova me molitva tješi. Molim te reci im …“ briznu u plač opet.

“Šta da im kažem?“

“Reci im da sam anđeo. Ne milosrdni nego pravi anđeo. Da sam porasla velika. I da ih čuvam…“
Ogromna svjetlost zasija oko divnog anđela i ona se uznese na nebo mahajući mi.
Probudih se sav oznojen. Izađoh na balkon da uhvatim vazduha. Zagledan u oblačno nebo iznad nikšićkog bedema vidjeh jedan vedri prozorčić na toj sivkastoj fasadi kroz koji uhvatih zadnji tračak one svjetlosti kojom je Milica otišla.

Napomena: Tekst je napisan 2016. godine

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.